Ima još medija koje cijenim,
ali samo njih par volim

Koliko god se nekomu može učiniti smiješnim tvrdnja da i novinarstvo može biti prosvjetiteljstvo, kako je ustvrdio prije par godina u jednom eseju francuski filozof Bernard-Henry Levi, to je sušta istina i sami smisao novinarstva, dodao bih. Posve je druga stvar što je takvih primjera - uspjelih simbioza primarne informativne funkcije journalizma i one suptilnije, filozofijske i prosvjetiteljske - malo i u svijetu i kod nas. U Srbiji čitatelji portala Peščanik znaju bolje od mene, koji su takvi mediji, a ja ću ovdje pomenuti samo jednu BiH novinu, koja se više decenija i sve do zadnjeg rata zvala “Naši dani”, pa u ratu “BH ratni dani”, pa potom samo “Dani”. Od kada se zove ovim potonjim kratkim imenom, izišla je ravno 562 puta, što je za naše (ne)prilike čitava vječnost.

Prošlo je, dakle, 15 i pol godina od septembra ratne 1992. godine, kada su «Dani» u magazinskom formatu krenuli na neizvjestan put poštenog svjedočenja o BiH-strmoglavima, ratnim i poratnim bh-političkim vratolomijama. Oni su u medjuvremenu – da budem posve otvoren i plastičan – dostigli i prestigli vrhunce beogradskog NIN-a (od nekoć, prije nego što je potonuo u što je potonuo) i zagrebačkog «Danasa» uoči posljednjeg rata (koji se ugasio). Magazin DANI je, dakako, trebao izići skoro 750 puta da je sve bilo normalno, ali nije. „Dani“ su bili, medjutim, cijelo vrijeme normalni, jer su normalnim čitateljima pokušavali osigurati pravo na istinu i dostojanstvo.

Stoti broj DANA se – uslijed ratnih i poratnih nenormalnosti – pojavio tek 1999. godine, pa je konačno potom postalo normalno da se „Dani“ redovito pojavljuju svakog petka. Pomenimo, prvi uredjivački kolegij su činili: Senad Pećanin, Miljenko Jergovič, Semezdin Mehmedinović i Ivan Lovrenović, koji su okupili oko lista puno normalnoga i umnoga svijeta, a sa strane i takve  kao što su: Bogdan Bogdanović, Mirko Kovač, Viktor Ivančić, Filip David, Aleksandar Hemon, Ivo Žanić... U listu stasavaju Ozren Kebo, Vildana Selimbegović (današnja glavna urednica), mladi multitalent Karim Zaimović (ubijen par dana uoči kraja rata «četničkom granatom s brda», rećiće Sarajlije, za koje je to puka istina), Nerzuk Ćurak (sada profesor na FPN-u i ugledan autor), u „Dane“ dolaze i Ahmed Burić „Bure“ (otišao u medjuvremenu u «Oslobodjenje») i Esad Hećimović (zgadilo mu se u nekim nacionalnim isključivim tiskovinama), koji piše sjajne knjige i tekstove u Danima o vehabijama i krvavom mudzahedinskom tragu u BiH. Od stotog broja Mile Stojić je urednik kulture, a zaštitni znak „Dana“ postaju i autori kolumni poput Ivana Lovrenovića i Semezdina Sema Mehmedinovića, kao i vanjski koumnisti Zlatko Dizdarević ( u medjuvremenu BiH diplomata), Marko Vešović, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović (posljednja trojica su još uvijek kolumnisti «Dana»), potom u list ulazi i Emir Suljagić, bio najbolji izvještač iz Den Haaga (isčezao u medjuveremnu), povremeno za „Dane“ pišu i ljudi poput Danisa Tanovića, Dubravka Lovrenovića...

Završimo nabrajanja, time samo uvećavamo nepravdu prema nepomenutima, tako je nešto širi spisak okončao i Senad Pećanin, direktor lista, u uvodniku jubilarnog 500. broja, prije nešto više od goodinu dana. Bilo bi dobro pomenuti makar sve mrtve suradnike, ali i to je nemoguće, „danak u smrti“ je veliki, nema više Karima (ali, ima makar fondacija s njegovim imenom), nema povremenih suradnika Alije Isakovića i Benjamina Filipovića, nema niti don Branka Sbutege, koji je u „Danima“ ostavio antologijski esej o sramu zbog promjene imena Foče u Srbinje.

Ima još listova koje cijenim, ali “Dane” volim, napisao je u čestitci za jubilarni broj urednik “Ferala” iz Splita Viktor Ivančić. Zlorabim priliku da dodam da i moja malenkost “Dane” voli iz istih razloga iz kojih volim i Feral i Peščanik, naime što ih uredjuju i pišu ljudi koji znaju šta su istina i poštenje, šta je ideja prosvjetiteljstva, pa stranice ovih listova i portala odišu tim duhom, što čitatelji i slušatelji srećom sve masovnije prepoznaju.

Uzgred rečeno, u Njemačkoj, iz koje pišem, sinonimi takvog novinarstva su, izmedju ostalih, dva hamburška tjednika – “Die Zeit” i “Der Spiegel” (“Ogledalo”), oboji su nedavno proslavili 60. obljetnice, zato ih i pominjemo. Ali, ima još jedan razlog, kojeg su, vjerojatno, već uočili oni koji iz tjedna u tjedan prate i «Dane» i «Der Spiegel», sličnosti medju njima po ideji prosvjetiteljistva i po praksi “istražiteljskog novinarstva” su ogromne. I „Spiegel“ i „Dane“ krasi, povrh svega, pošten odnos prema istini, pa time i prema čitatelju.

Sve drugo ih razdvaja. Razlike u infrastrukturi izmedju njemačkog tjednika i „Dana“ su, naime, taman onolike koliko je razlika izmedju Njemačke i BiH u privrednoj snazi i političkoj kulturi. U „Danima“, koje – kako rekoh - volim i za koje napišem, tu i tamo, po neki tekst, radi samo šačica ljudi, a u „Spiegelu“ je samo u „printanom izdanju“ uposleno 270 vrsnih novinara, a cijeli „printani pogon“ broji 900 ljudi. U “Danima” su svi od reda antifašisti, nikoga ne štede, ali su najoštriji prema bosanskim i bošnjačkim glupostima, nije im trebala denacifikacija, dok su u “Spiegelu” mogli 1947. godine početi raditi samo oni koji su prošli denacifikaciju.

Uzgred, da je takvog nečeg bilo u cijeloj BiH, i u regiji, makar u novinstvu i politici danas ne bismo bili tamo gdje jesmo. I zbog toga „Dani“ izlaze i poslije 562 broja u okruženju političke i kulturološke prahistorije, a „Spiegel“ u okruženju političke moderne.

“NašI Dani”, kako se medju starijima “Dani” još uvijek kliču, su uistinu praktična demonstracija ideje prosvjetiteljstva u našim (ne)prilikama. Žalosno je što se to nedovoljno znade i ne uvažava, kako u zemlji tako i u regiji.

Pa, ipak, u «drugoj Srbiji» svakim danom i sve više Dani zauzimaju mjesto koje im pripada. Uostalom, mnogo je finog svijeta iz Srbije predstavljeno na stranicama Dana, uostalom i Peščanik, pogotovu od kada za njih iz broja u broj sve bolje piše izvanredna beogradska novinarka Tamara Nikčević. Nedavno je objavila, izmedju ostalih, i interview s Vesnom Pešić, koji je objavljen, u medjuvremenu i na portalu Peščanika, a u novom broju (broj 562) je njen intrigantni interview s uglednim beogradskim odvjetnikom Rajkom Danilovićem o aktualnim koštunjavo-tijanićevskim «atentatima» nad mrtvim Zoranom.

Moji mi beogradski prijatelji, inače, tvrde da se «Dani» u Srbiji uvažavaju više nego ijedan drugi nedjeljnik sa prostora bivše Jugoslavije.

Peščanik.net, 23.03.08.