Početni stih glasovite Eliotove Puste zemlje, ono famozno April is the cruelest month, teško da danas igdje tačnije zvuči nego u Sarajevu. Prije ravno šesnaest godina, u aprilu 1992, započela je opsada ovoga grada, duga četiri godine, vjerovatno najokrutnija i najduža opsada uopće u istoriji čovječanstva. Ovih dana, a upravo u povodu šesnaestogodišnjice početka opsade, sarajevski nedjeljnik Dani objavio je specijalni broj sa izborom najboljih tekstova štampanih u Danima za vrijeme rata (u tom su periodu Dani i pokrenuti). Kao dodatak ovom izdanju, u posebnom svesku, objavljena je Sarajevska knjiga mrtvih: spisak od četrnaest hiljada tri stotine i osamdeset pet imena žrtava opsade Sarajeva. Na sto trideset stranica, abecednim redom, navedeni su prezime i ime, godište rođenja te datum smrti za svaku utvrđenu žrtvu opsade Sarajeva. Važno je napomenuti: na ovom su spisku samo žrtve koje su stradale od “direktnih vojnih dejstava“. Svi drugi koji su umrli u Sarajevu za vrijeme opsade, često također “usljed niza različitih uzroka koji su posljedica rata i svega što on sa sobom nosi kao društvena pojava“, ovdje nisu navedeni. Nalik na poglavlje iz Kišove Enciklopedije mrtvih, ova knjiga bolje nego dokumenti ili umjetnička djela prikazuje suštinu opsade. Pišući povodom godišnjice o produženom djelovanju opsade Ivan Lovrenović kaže: “Što su, konkretno, Karadžić i Mladić htjeli sa Sarajevom? Osvojiti ga, zauzeti, pretvoriti u novu, srpsku prijestolnicu neke nove, srpske Bosne i Hercegovine? 'Presjeći ga', kako se govorilo s puno uvjerenosti, ali nikad egzaktno i dokumentirano, po zamišljenim linijama, čas užim, čas širim, ali uvijek tako da se ostavi stari dio grada, muslimanski što bi moglo izgledati samo onako nekako kako je izgledao istočni dio staroga Jeruzalema (...): amputiran i izoliran kvart, prepušten žalobnom vegetiranju. Praktično: ghetto. Ili su jednostavno htjeli 'da nas pobiju što više', kako će vam ljutito reći svaki drugi Sarajlija koji je preživio apokalipsu 1992-'95, smatrajući ovakva pitanja i dileme deplasiranim i uvredljivim. Najmanje u dodiru s historijskom istinom, takav odgovor, paradoksalno, ima najviše uporišta u golim faktima.“

Jedan od lokaliteta sa kojih su Sarajlije nemilosrdno ubijane je i Zlatište. Rat je, usput budi rečeno, najbolje vrijeme za učenje geografije. Sve ekskurzije na temu “upoznaj domovinu da bi je više volio“ s ratom se u tom smislu ne mogu mjeriti. Kad s radija čujete nazive različitih kota, čuka i drugih topografskih objekata na kojima su “poznata agresorska uporišta“, ti vam se nazivi urežu u pamćenje za sva vremena. Zlatište je, u tom smislu, bilo među frekventnije spominjanim toponimima. Upravo su na Zlatištu, međutim, pojedine nevladine organizacije iz Republike Srpske namjerile postaviti veliki betonski krst kao “spomen civilnim srpskim žrtvama“. Branislav Dukić, jedan od inicijatora podizanja ovog krsta, ovako objašnjava zašto je Zlatište izabrano za njegovu lokaciju: “Upravo je naša inicijativa bila da se uradi tamo gdje će ga vidjeti svako: i onaj iz Sarajeva, i onaj s Trebevića, i onaj iz Lukavice, i onaj s Ilidže. Zbog toga je to za nas bila najpogodnija lokacija. Svaki spomenik se gradio tamo gdje se najbolje vidi – poput onih iz Drugog svjetskog rata, na Kozari, u Banjaluci na Šehitlucima gdje je spomenik palim borcima, ili u Drakuliću.“

Činjenica da se Zlatište vidi iz svih dijelova Sarajeva Dukiću je danas razlog da tamo podiže betonski krst, a prije šesnaest godina je vidljivost svih dijelova Sarajeva sa Zlatišta bila razlog da se (i) otamo na grad puca. Makar je jasno da je svrha ovakve inicijative politička provokacija, naročito nakon Dukićevih čestih “analogija“ između stradanja srebreničkih Bošnjaka i sarajevskih Srba, ima smisla zadržati se malo na prisjećanju na drugi svjetski rat, naročito zbog jednog spomenika podignutog ovih dana na Marindvoru, ispred Filozofskog fakulteta i u neposrednoj blizini zgrada državnih institucija. Prije četiri dana, u srijedu drugog februara, napokon je, naime, podignut spomenik žrtvama zločina starog šezdeset i tri godine. U noći između dvadeset sedmog i dvadeset osmog marta 1945. godine, kad je već posve jasno da NDH nepovratno gubi rat, zloglasni ustaški pukovnik Maks Luburić pogubio je pedeset petero ljudi vješanjem na kestenove na Marindvoru. Iako je ovaj zločin u Sarajevu upamćen te je često spominjan u medijima i literaturi, sve do sada spomenika žrtvama nije bilo.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je premrežena spomenicima uzduž i poprijeko. U svakom gradu i skoro svakom selu dizani su spomenici antifašističkim borcima i fašističkim žrtvama, na mjestima čuvenih “neprijateljskih ofanziva“ i koncentracionih logora stajali su grandiozni monumenti koje su učenici iz cijele zemlje organizirano posjećivali, no početkom devedesetih, u predvečerje rata, veliki dio njih je eksplozivom – dizan u zrak! Spomenici su, naime, uglavnom otjelovljenje projicirane “apstraktne sućuti“.

Ana Frank i njezin Dnevnik više su učinili u prikazivanju užasa Holokausta, od svih spomenika. Davanje počasti i sućut moraju imati ljudsku dimenziju, a ova je nezamisliva bez empatije. Žrtve, kao i zločinci uostalom, uvijek imaju ime i prezime, vrijeme rođenja i vrijeme smrti, jedan, jedinstven i neponovljiv život, svoju stavku u Enciklopediji mrtvih.

Neki od najvećih zločina u Bosni i Hercegovini desili su se u blizini najvećih spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata: u Potkozarju i oko Tjentišta. Ti su krajevi postali pusta zemlja. April je najokrutniji mjesec, kaže na početku svoje pjesme T.S. Eliot, a završava je riječima shantih, shantih, shantih. Neće, međutim, biti tog zazivanog mira dok spomenici manje budu počast žrtvama, a više prst u oko neprijatelju, dok ne bude suosjećanja za bol drugih, dok su isti ljudi za jedne heroji, za druge zločinci, dok prošlost ne prestane generirati municiju za zločine u budućnosti. 

Sarajevski nokturno

Peščanik.net,  07.04.08.