1998

Bogdan, Bokan, najlon i Bjelica

Ja sam bio sa Bjelicom kad je upoznala Dragoslava Bokana, budućeg vođu Belih orlova i njenog budućeg „verenika”. To je bilo, ja mislim, u februaru 1990, kada sam u funkciji „filmskog kritičara” izvještavao sa Festa za Omladinski program. Isidora i ja smo otišli na dernek kod nekakvih beogradskih filmskih kritičara čija lica i imena su potpuno izbrisana iz mog pamćenja, ali koji su pripadali vrsti koja bi s ushićenjem pisala o porno filmovima ili najumobolnijim holivudskim produkcijama zato što bi ovi, šatro, narušavali misteriozne „žanrovske konvencije”. Elem, Bokan je bio prijatelj te kritičarske porodice, budući da se i on nekad bavio filmom. Bokan je netom došao iz Amerike, gdje se susretao sa „srpskom imigracijom” i iz Amerike je donio odjevni predmet koji je meni izgledao kao bavarski kaputić - od čohe, zelen, sa okruglom kragnom i prošivenim rubovima. Bokan je onda bulaznio o tome kako su Srbi arijevska rasa i kako svijet polako preuzimaju Jevreji i masoni - naročito masoni - i ja sam shvatio da je bavarski kaputić bio povezan sa njegovom težnjom da izgleda arijevski. I zaista, izgledao je kao Šicer iz Salaša u malom ritu, sa naočarima tankih oboda i tankim usnama i odsječnim govorom, karikatura palanačkog policajca. Bokan je očigledno bio specijalni slučaj štrebera, neko ko nikad nije mogao igrati lopte s ostalom djecom. Bio je tu i tip pod imenom Bogdan Zlatić, potomak „stare srpske porodice”, toliko stare da su već četrdeset i kusur godina zdušno prezirali komuniste, te nisu dozvoljavali Bogdanu da radi za njih. Otud je Bogdan završavao svoj treći fakultet - scenaristiku - sa diplomama iz prava i stomatologije. Bogdan je bio bucmast, sa bradom „intelektualca” - specijalni slučaj štrebera - i pričao je sa neobaveznim entuzijazmom studentarije, osim što je bio u ranim četrdesetim godinama. Bokan i Bogdan su, podsjećajući na Loleka i Boleka, čitavu noć pričali o tome ko je mason u Srbiji i Jugoslaviji, a ko nije. Bilo ih je vrlo malo koji nisu bili masoni. Ja sam uglavnom gledao televiziju te večeri - na programu je bila izvrsna engleska serija The Singing Detective - i kad se završila epizoda, Bokan i Bogdan su se, pjani, grlili i govorili jedan drugome: „Ja znam da si mason, al' dobar si čovek!”.

Nakon tog derneka, Isidora i ja smo se zgražavali nad količinom gluposti koju su emitovali Bokan i Bogdan. Isidora mi je pričala o skupštini Udruženja filmskih kritičara Srbije na kojoj je došlo do omanjeg skandala, jer je jedan od imbecilnih kritičara zahtijevao amandman koji bi zabranio članu Udruženja da istovremeno bude i član masonske lože. Tada mi je izgledalo da ona prepoznaje bezumlje u svemu tome, da je ta glupost zgražava i da joj je jasno da su Bogdan i Bokan idioti - da su Bokan, Bogdan i masoni nevjerovatni, te tako nestvarni. Bio sam glup.

To su bila vremena kada sam se, kao i mnogi moji prijatelji, pravio da me se sve to ne dotiče - da su glupost i bezumlje tako daleko od mene da jedino što sam mogao da radim je da sve to prezirem sa arogantne distance. Ako se ljudi ne mogu prizvati pameti i vidjeti kako glupi i bezumni su Bokani i Bogdani i Radovani i Franje i Gojke, šta im ja mogu - ja koji sam bio permanentno priključen na pumpu pameti. To su bila vremena kad je jedan moj prijatelj pisao da se od najezde papaka i rata treba braniti plesom, kad smo mislili da se od šumskog nacionalizma i seljakluka branimo urbanim, urednim ispijanjem kafa u ugostiteljskom objektu znanom kao Teatar.

Svi ljudi koje ja znam (oklijevam da kažem „svi mi”, jer ne znam ko smo „mi”) imaju jednog ili više prijatelja „sa one strane”. Ne sa one strane granice, nego sa one strane razuma, sa one strane dobra i zla. Ja sam se dopisivao sa svojim najboljim prijateljem iz gimnazije Zoranom K, koji je završio u Beogradu nakon početka rata, sve dok nisam shvatio da je moj prijatelj nestao u tom bezumlju i da se ukazao neko drugi, bezuman. Nakon što sam mu u jednom pismu iz Chicaga napisao da je Milošević vrlo sličan Hitleru, zato što je nacional-socijalista, Zoran mi je napisao da je Hitler preporodio njemački narod, ubrizgao mu samopouzdanje i samopoštovanje. „Ali pri tome ostavljam po strani”, napisao mi je Zoran, „Jevreje koji su ubijeni.” Tu se naša korespondencija završila i nikad se neće nastaviti.

Isidora Bjelica je bila moja dobra prijateljica, sve dok nije prešla na onu stranu pameti, dobra i zla, i počela da misli da je rat umjetničko djelo, da je genocid performans, da su ratni zločinci romantični heroji, da je fašizam seksi, da je bezumlje isto što i strast. Moja je greška - s kojom nikako ne mogu da izdeveram i sebi oprostim, uprkos savjetima pametnih i cijenjenih ljudi - to što nisam primijetio kad je prešla na onu stranu. Bio sam previše zabavljen sobom i svojim ispraznim teorijama o individualnosti, pa sam propustio trenutak Isidorinog prelaska na drugu stranu. Da sam upratio taj trenutak, sad bih tačno znao u kom trenutku je počeo rat.

Nepotrebni povod ovom moraliziranju je autobiografski zapis Isidore Bjelice u beogradskom listu Dama. Čitajući ga, spopala me je blaga jeza, jer je to zapis koji dolazi s one strane. Ta jeza se, međutim, neobjašnjivo oblikovala u sliku skupog namještaja i tepiha, permanentno umotanih u najlon u kojem su dostavljeni u stan dobrostojeće gospođe (iz neke „stare” porodice). Gospođa drži svoj skupocjeni namještaj u najlonu, jer je to, u mračnoj provinciji u kojoj živi i izvodi performanse, jedini dokaz njenog aristokratskog statusa, a najlon usporava neizbježni proces truljenja i štiti namještaj od vulgarnih guzova.

BH Dani, 26.10.1998.

1999

Kako sam postao profesionalni pisac

E ovako je bilo: Krajem januara 1992, otišao sam u Ameriku na tromjesečno putovanje, po pozivu Američkog kulturnog centra, zbog mog književno novinarskog rada. Te sam ja putovao po Americi i Kanadi, da bi došao u Chicago da posjetim jarana kojeg sam upoznao prethodne godine u Ukrajini. Trebao sam letjeti nazad u Sarajevo 1. maja 1992. i nikad nisam odletio. Vrlo brzo sam shvatio da ću ovdje morati ostati dugo, ako ne i zauvijek, i da ako hoću da pišem, moram da se osposobim da pišem na engleskom. Te sam sebi dao rok od pet godina da budem u stanju da napišem priču koja se može objaviti ovdje. Prihvatio sam se manijačkog čitanja i listanja riječi za kojima sam onda tragao po rječniku, da bih ih sutradan zaboravio, i onda sve ispočetka.

Odluka da promijenim jezik nije bila laka, pošto sam ja odrastao s uvjerenjem da je piščeva sudbina njegov jezik - da se pisac rodi, živi i umre u svom maternjem jeziku - pri čemu je jezik, naravno, apsolutni izraz maternje kulture i naroda koji se u toj kulturi prepoznaje. Pisac je tako književnik: zadužen za proizvodnju nacionalne kulture i književnosti, za očuvanje čistoće jezika te tako nacionalnog bića koje taj jezik direktno izražava. Otud književnici imaju privilegovani položaj u nacionalnoj kulturi - jednom književnik, vazda književnik i često član akademije - koji ne zavisi od čitalaštva ili tržišta. Književnici su odgovorni jedino svojoj nacionalnoj književnosti, koja se sastoji od panteona književnika čiju tradiciju on (skoro nikad ona, pošto je nacija muška rabota) svjesno i savjesno nastavlja. Da li je književnik dovoljno vrijedan da pripada nacionalnoj kulturi (nakon što ispuni biološko-genetske uslove) odlučuje porota koja se sastoji od kritičara, a često i političara, koji nekako imaju mandat svog naroda da odluče šta valja a šta ne valja. Tako je književnik funkcija u specifičnom kulturnom sistemu, čak i ako je on disident. U Titino doba, književnici su imali vrlo sličnu funkciju, s tim što su nacionalne kulture bile pod kišobranom „jugoslovenske” kulture. Sistem nagrađivanja i kažnjavanja bio je praktično isti. Dobrica Ćosić je dobar primjer pisca koji je glatko prešao iz jednog u drugi sistem.

Moja nevolja je bila to što mi je bilo teško zamisliti bilo kakav drugačiji oblik književnog postojanja osim nacionalnog, utemeljenog u maternjem jeziku. Ali onda se taj kulturni model počeo raspadati u mojoj glavi, kako zbog činjenice da je moje iskustvo ovdje bilo usko vezano za engleski jezik, tako i zbog činjenice da je za mene pripadanje bilo kakvoj nacionalnoj književnosti sa ratom postalo potpuno etički i etnički nemoguće. Trebalo mi je tri godine da napišem prvu priču na engleskom i to je bila priča The Sorge Spy Ring (Sorgeov špijunski krug), koju su Dani objavili kao separat u decembru 1995.

Zatim sam napisao seriju priča, sve na engleskom, koje su bile objavljivane u manjim, ali relativno uglednim časopisima, da bih nakon objavljivanja priče Islands (Mljet) dobio poziv od agentice Nicole Aragi, koja je htjela da me predstavlja. Većina agenata ne želi da devera sa kratkim pričama - svi se furaju na romane - pa sam ja bio sumnjičav prema Nicole. Ali ona predstavlja nekoliko uspješnih pisaca kratkih priča i uopšte je odlična osoba, te sam ja postao njen klijent. U tom trenutku sam imao samo dvije trećine knjige (sedam priča), pa smo odlučili da sačekamo da kompletiram knjigu, prije nego što se knjiga ponudi izdavačima. Zadnju priču sam kompletirao u augustu ove godine, nakon čega je tu priču - u vrlo skraćenom i pojednostavljenom obliku - objavio New Yorker. Istovremeno, rukopis knjige pod naslovom The Question of Bruno (Pitanje Bruna) - poslan je izdavačima u Americi i Evropi, i njihov interes je bio spektakularan, pri čemu nije odmoglo ni to što je moja priča Islands uvrštena u antologiju najboljih američkih priča 1999.

Krajnji rezultat je vrlo povoljan: knjiga The Question of Bruno će biti objavljena u Americi, Engleskoj, Holandiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Danskoj, Španiji (na španskom i katalonskom), Portugalu, Brazilu i Grčkoj. Predujmi od ovih ugovora - nakon što se odbiju procenti agentici (15-20%) i porezi, i nakon što se otplate dugovi - učiniće život moj i moje supruge na barem neko vrijeme vrlo udobnim, ali daleko od bogataškog. Ja sam zapravo dobio posao koji sam uvijek želio, sa godišnjim prihodom mladog pametnog inžinjera, i sa obavezama koje nisu obaveze nacionalnog književnika nego profesionalnog pisca: moram aktivno da učestvujem u promociji knjige koja se za čitalaštvo nadmeće sa ostalim knjigama, imam rok do kojeg moram da napišem drugu knjigu i ta knjiga mora biti prihvaćena od strane izdavača. Nakon dvije knjige, svi ugovori se moraju ponovo ispregovarati, tako da objavljivanje više od dvije knjige nije ničim garantovano i očigledno zavisi od uspjeha prve dvije. Budući da nemam nikakvu funkciju u američkoj, a bogami ni bosanskoj, nacionalnoj književnosti - zato što pišem na nematernjem jeziku, te sam, misle neki, stranac u obje kulture - neću imati privilegije nacionalno priznatog pisca, nekoga ko izražava američka osjećanja ili bosansku dušu, neće me pozivati na partijske kongrese, neću biti savjetnik predsjedniku, neću učestvovati u pisanju pravopisa našeg jezika, neću se opijati u Udruženju pisaca i halucinirati o budućnosti „naše” kulture, neću svako malo ići u ruralne krajeve da se napijem na izvoru narodne mudrosti.

Moja pozicija, tako, nije definisana nacionalnim kulturnim sistemima, koji vole da imaju čvrste i nepremostive granice. Ja sam između kultura, što nije prazan prostor, nego prostor preklapanja, gdje se dešavaju čudne i nepredvidive stvari, gdje se miješaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti. Moja odgovornost nije odgovornost nacionalnog književnika, nego odgovornost javne ličnosti koja učestvuje u demokratskoj, nehijerarhijskoj razmjeni mišljenja i informacija. Prostor te razmjene je globalan i uključuje kako bosansku tako i američku javnost. Kao profesionalni pisac mogu biti most između različitih kultura, dok bi kao nacionalni književnik bio samo taraba. 

BH Dani, 19.11.1999.

2000

Crno-bijeli svijet

Otac moje žene, rahmetli Peter Stodder, bio je politički aktivista i socijalni radnik na Južnoj strani (South Side) Chicaga, koji je pretežno crnački dio grada. Sredinom šezdesetih, radio je na kampanji čiji je cilj bio da politički osnaži crno, siromašno stanovništvo komšiluka koji se zove Woodlawn kako bi se kutarisali političara koji su ih varali i eksploatisali. Osamdesetih godina, otac moje žene je sarađivao sa Muhammedom Alijem na nekoj političkoj kampanji i moja žena se sjeća telefonskih razgovora sa Alijem koji ju je gotivio i koji je uvijek tražio od njenog oca da s njom popriča. A šezdesetih godina - u doba intenzivne borbe protiv rasizma i segregacije, Peter Stodder je radio kao socijalni radnik sa legendarnom čikaškom crnačkom uličnom bandom Blackstone Rangers, koja je - osim što se bavila uličnim biznisima - bila i politički aktivna.

Nakon što je republikanac Richard Nixon, uz obilatu pomoć rasističke desnice, 1968. (godine ubistva Martina Luthera Kinga) bio izabran za predsjednika, uvjereni demokrata Peter Stodder je uz pomoć svojih veza uspio da sredi da dva člana Blackstone Rangersa budu pozvana na Nixonov inauguralni bal. Na bal su otišli Mickey Cogwell, šef operacija Blackstone Rangersa na Zapadnoj strani (West Side) Chicaga, koja je još uvijek najjebenija od svih strana Chicaga, i Bobby Jennings, „poručnik” na Zapadnoj strani. Mickey je tom prilikom izjavio: „Jeff Fort vođa Blackstone Rangersa, kojem je FBI bio konstantno na grbači nas je poslao u Washington da pozdravimo Nixona, njegovo osoblje i administraciju.” To je, naravno, proizvelo omanji skandal u Chicagu, jer su bijeli ljubitelji reda i poretka bili dobro uznemireni time što su se Mickey i Bobby laktovima češali o društvenu, finansijsku i političku elitu bijele Amerike. Odjel za ulične bande čikaške policije odbio je da zvanično komentariše, ali je član Odjela, narednik Lawrence Givens, sa neskrivenim nezadovoljstvom izjavio: „Prilična je čast biti pozvan na jedan od najraskošnijih balova u zemlji. Volio bih da im se ja mogu pridružiti. Volio bih da sam ja tamo otišao.” Na fotografiji sa bala, koja je zauzimala pola strane u čikaškim novinama, Mickey i Bobby gledaju u kameru, vrlo mladi i zajebani, i ne može se znati da li se smijulje pošto im je sve to zabavno, ili im je neudobno pošto su opkoljeni agentima FBI-a i bijelcima koji ni u ludilu ne bi zašli u njihov dio grada.

Stvari su se promijenile od šezdesetih godina naovamo: rasizam i segregacija su (retorički) neprihvatljivi čak i za mutne desničare; postoje zakonske odrednice koje sprečavaju rasnu diskriminaciju; društvena, finansijska i politička elita uključuje mnogo veći broj crnaca nego ikad prije; Nobelovka Toni Morrisson je Clintona proglasila prvim crnim Predsjednikom (što nije ni blizu istine, ali ipak ukazuje na razmjere promjene); u nedavnoj anketi New York Timesa, 74 posto ispitanika vjeruje da je učinjen napredak u reduciranju rasne diskriminacije, dok 63 posto procenta bijelih i 79 posto crnih ispitanika odobravaju međurasne, „miješane” brakove. Pored toga, 88 posto bijelih i 82 posto crnih ispitanika su rekli da su rasni odnosi dobri u njihovim komšilucima, a 85 posto bijelaca je izjavilo da im je svejedno da li žive u bijelom ili crnom dijelu grada.

Pa ipak, u istoj anketi dvije trećine bijelaca misli da bijeli svijet preferira bijele komšiluke, a 85 posto ih je priznalo da zaista žive u naseobinama gdje nema crnih komšija. Segregacija je, drugim riječima, živa, zdrava i nezvanična. Policajci u ovom a i drugim gradovima u slobodarskoj Americi, redovno zaustavljaju crne vozače u skupim automobilima, što počesto završi prebijanjem ili ubijanjem vozača: u New Jersey su drotovi nedavno zaustavili crnog vozača samo zato što je njegova saputnica bila bijela žena i nakon što se ovaj pobunio došlo je do pucnjave u kojoj je nesretnik poginuo. U istom tom New Jersey, guvernerka se jedne noći družila sa drotovima, pa su joj ovi dali da pretresa crnog sumnjivca (koji je, ispostavilo se, nevin) - slike bijele guvernerke u bijelom odijelu kako pretresa crnog covjeka u crnom odijelu priziva slike sa žurki Ku Klux Klana; u New Yorku je nedavno osuđeno nekoliko policajaca koji su crnog sumnjivca (nevinog, ispostavilo se) isprebijali i sodomizirali drvenom drškom od metle; u istom New Yorku nekolicina policajaca koji su sasuli četrdeset i kusur metaka u crnog sumnjivca (nevinog, ispostavilo se) na pragu njegove zgrade zato što su mislili da je njegov crni novčanik bio pištolj; u Texasu su ove godine osuđena tri junaka koji su prije par godina kidnapovali crnog čovjeka, isprebijali ga, zavezali mu lanac oko vrata i vukli ga zavezanog za kamionet, dok mu nije otkinuta glava; u Mississipiju je prošle sedmice nađen dječak obješen opasačem na drvetu pored puta: policija to smatra samoubistvom ali njegova porodica to smatra linčovanjem, jer je dječak imao bijelu djevojku; u Chicagu (grad u kojem je segregacija još uvijek jako prisutna), bijeli policajac, koji nije bio na dužnosti, prije par godina je na ulici ubio crnog beskućnika jer mu je ovaj isuviše agresivno nešto prodavao - policajac je oslobođen; prošle godine je policija u Chicagu ubila crnu djevojku, jer im se učinilo da je crni mobitel bio pištolj. A ja sam vidio toliko „sitnih” primjera diskriminacije kojoj su bili izloženi moji crni prijatelji da bi to uzelo strane i strane da se sve nabroji. Mene to sve čini užasno tužnim i bijesnim, ne samo zato što imam dosta crnih prijatelja, niti zato što sam puno slušao James  Browna i Public Enemy, nego što je razlika između nacionalističke mržnje (o kojoj bi se u Bosni trebalo sve znati) i američke rasističke mržnje čisto tehnička i praktično nikakva.

I meni najtužnije u svemu tome je što je dobar dio Bosanaca - od kojih su neki i moji prijatelji - dobro pobijelio ovdje. Kod urbane raje, ljudi sa tamnom kožom zamijenili su papke u njihovim sitnim i sitničavim sistemima mržnje. Njihov rasizam je postao rutinski i omogućava im da se osjećaju boljim i nadmoćnijim samo zato što ih je Bog okrečio drugom bojom. Čini se da ih Bosna ništa nije naučila.

BH Dani, 11.08.2000.

2001

Knjiga moga života

Profesor Nikola Koljević imao je dugačke, vitke prste klaviriste. Na studijama, prije nego što je postao profesor književnosti, svirao je po beogradskim barovima. Jednom je čak imao i tezgu u cirkuskom orkestru: sjedio bi na ivici arene, sa Shakespeareovom tragedijom otvorenom iznad klavijature, protežući prste, ignorišući lavove, iščekujući klovnove.

Profesor Koljević mi je, studentu opšte književnosti krajem osamdesetih, predavao poeziju i kritiku, sa američkim novokritičkim pristupom - Cleanth Brooks bio je njegov svjetionik. Učili smo da analiziramo unutrašnje karakteristike književnog djela, zanemarujući sve spoljne stvari. Mnogi drugi profesori (Vojislav Maksimović, npr.) predavali su bez ikakve strasti, kao da su bili posjednuti demonima skolastičke dosade, ne tražeći ništa od nas. Na času profesora Koljevića raspakivali smo pjesme kao da su božićni pokloni, a solidarnost zajedničkih otkrića ispunjavala je malu, vruću sobu na zadnjem spratu Filozofskog fakulteta. Bio je nevjerovatno načitan, i bez problema je citirao Shakespearea, na engleskom, što me je uvijek impresioniralo. I ja sam htio da budem načitan i da citiram bez problema. Koljević je također držao časove na kojima smo učili kako se pišu eseji - čitali smo klasične esejiste, a onda pokušavali da proizvedemo uzvišene misli, proizvodeći samo šlampave imitacije. Pa ipak, laskalo nam je što mu je uopšte izgledalo moguće da mi napišemo nešto što bi pripadalo istom svijetu kao i Montaigne. Činilo nam se da smo bili lično pozvani da učestvujemo u finom, ljupkom radu književnosti.

Jednom nam je profesor Koljević ispričao o knjizi koju je njegova kćerka počela da piše, na engleskom, sa pet godina. Nazvala ju je The Book of My Life (Knjiga mog života), ali je napisala samo prvo poglavlje. Odlučila je da sačeka da joj se nakupi još života prije nego što započne drugo poglavlje, rekao nam je, a mi smo se smijali, i sami u svojim ranim poglavljima, nesvjesni zapleta koji se oko nas razvijao.

Nakon što sam diplomirao, nazvao sam profesora Koljevića da mu zahvalim na onom što me je naučio - što mi je pokazao svijet koji može biti osvojen čitanjem. To što sam ga nazvao bio je hrabar čin za studenta punog strahopoštovanja prema svojim profesorima, ali on je to normalno primio i čak me pozvao u šetnju pored Miljacke uz prijateljsku diskusiju o književnosti. Stavio mi je ruku na rame, njegovi prsti zgrčeni i zakačeni za moje rame kao kuke, pošto sam ja bio znatno viši nego on. Bilo je neugodno, ali nisam ništa rekao. On je, laskavo, prešao granicu, a ja nisam htio da poremetim našu bliskost.

Nedugo nakon naše šetnje počeo sam da radim za Naše dane, nezavisni sarajevski časopis. U isto vrijeme, profesor Koljević je postao jedan od najvažnijih članova Srpske demokratske stranke, kojoj je na čelu bio Radovan Karadžić, psihijatar i pjesnik bez talenta, budući najtraženiji ratni zločinac na svijetu. Išao sam na konferencije za štampu SDS-a i slušao Karadžićevu paranoičnu riku i rasizam - njegova impozantna glava pomaljala se na našem horizontu velika, ćoskasta, pokrivena neurednom grivom. A profesor Koljević bi, također, bio tamo, pored Karadžića: sitan, ozbiljan, akademičan, sa velikim dno-od-tegle naočalama, u sakou od tvida i antilopskim zakrpama na laktovima, dugi prsti labavo isprepleteni pred licem, negdje između molitve i aplauza. Nakon završetka konferencije, ja bih ga, iz pristojnosti, pozdravio, u ubjeđenju da još uvijek dijelimo ljubav prema knjigama. „Ne petljaj se u ovo”, savjetovao bi me. „Drži se književnosti.”

Godine 1992. došao sam u Sjedinjene države na kratko proputovanje. Kad je počeo srpski napad na Bosnu i kad je opsjednuto Sarajevo, odlučio sam da ostanem ovdje. Bezbjedan u Chicagu, gledao sam kako su masakrirani ljudi u redu za hljeb, kako se valjaju u vlastitoj krvi, i pokušavao sam da prepoznam nekog među njima. Gledao sam kako srpski snajperi pucaju u koljena i zglobove čovjeka koji pokušava da se izvuče iz kamiona kojeg je strefila raketa. Na naslovnim stranama sam vidio izgladnjele zatočenike srpskih logora, kao i prestravljena lica ljudi dok trče niz Aleju snajpera. Gledao sam kako sarajevska biblioteka nestaje u strpljivom, odlučnom plamenu.

Paklena ironija pjesnika (ma kako loš bio) i profesora koji uništavaju biblioteku nije mi promakla. Na vijestima bih ponekad spazio profesora Koljevića kako stoji pored Karadžića koji vazda poriče - za njega je ono što se događalo bilo ili „samoodbrana” ili se uopšte nije događalo. Ponekad bi i profesor Koljević pričao sa novinarima, rugajući se pitanjima o logorima za silovanje, ili odbacujući sve optužbe o srpskim zločinima kao nesretne loše stvari koje se dešavaju u svakom „građanskom ratu”. U filmu Marcela Ophulusa The Troubles We've Seen (Nevolje koje smo vidjeli), dokumentarcu o stranim izvještačima u Bosni, profesor Koljević - označen kao Serbian Shakespearean („srpski šekspirolog”) - priča sa reporterom BBC-a, razbacujući se licemjernim frazama na besprijekornom engleskom, objašnjavajući zvuk granata koje iza njega padaju na Sarajevo kao dio pravoslavnog božićnog rituala. „Očigledno”, kaže, „od prastarih vremena Srbi to vole da rade.” Smiješi se dok to govori, po svoj prilici uživajući u svojoj besramnoj dovitljivosti.

„A nije čak ni Božić”, primjećuje reporter BBC-a.

Postao sam opsjednut profesorom Koljevićem. Pokušavao sam da se prisjetim prvog trenutka kada sam mogao primijetiti njegove genocidne sklonosti. Sjećao sam se njegovih predavanja i razgovora s njim, kao da prebirem po pepelu - pepelu moje biblioteke. Raščitavao sam knjige i pjesme koje sam nekad volio - od Emily Dickinson do Danila Kiša, od Frosta do Tolstoja -razučavajući ono što me je učio, prebijen od grižnje savjesti, zato što je trebalo da znam, trebalo je da obraćam pažnju. Bio sam udubljen u detaljno čitanje, povodljiv i nesvjestan da moj omiljeni profesor učestvuje u zavjeri koja će dovesti do velikog zločina. Ali ono što je učinjeno ne može biti raščinjeno. Sad mi je jasno da je njegovo zlo bilo mnogo utjecajnije od njegovih književnih ideja. Bio sam primoran da revidiram knjigu svog života. Središnja poglavlja imaju više krvavih scena smrti nego što sam ikad pomišljao. A stil pisanja je natopljen nestrpljenjem prema buržujskom brbljanju i žalosno umrljan bespomoćnim bijesom kojeg ne mogu da se oslobodim.

Krajem rata, profesor Koljević je izgubio Karadžićevu naklonost i pao u nemilost. Provodio je vrijeme opijajući se, tu i tamo dajući intervju stranom izvještaču, držeći govore o raznoraznim nepravdama počinjenim srpskom narodu u njemu samom. Godine 1997. prosuo je svoj mozak pun Shakespearea. Morao je pucati dvaput - izgleda da je njegov dugi prst klaviriste zadrhtao na kabastom obaraču.

(Ovaj tekst objavljen je u The New Yorkeru u decembru 2000, u rubrici "Influences".)

BH Dani, 02.02.2001.

 

Jazuk za Jugu

Sjeća li se neko one dvojice begova iz TV serije Tale (ja mislim) koji sjede u tami bosanske provincijske kafane i srču kahvu. Svako malo, jedan kaže: „E, kakve je nekad Pešta kupleraje imala.” A drugi malo šuti, pa kaže: „Jah, jazuk za Peštu.” Sentiment dvojice begova lako je prepoznatljiv kao nostalgija i dobro je poznat Bosancima kako u domovini, tako i diljem slobodarskog svijeta - ko barem jednom dnevno od nekog ne čuje: „E kako smo nekad lijepo živjeli!”, treba mu odmah oduzeti bosanski pasoš.

Begovi su u Pešti bili jednom, ili možda čak ni jednom, ali su peštanski kupleraji simbol mladosti i vremena kad se moglo. Njihova nostalgija je, hajde da kažemo, privatna. Postoji također i kolektivna, nacionalna nostalgija: nostalgija za državom kad je nacija šatro bila svoja na svome (NDH-zijska nostalgija u Hrvatskoj) ili za državom koja nikad nije postojala (a malo je falilo) zbog raznoraznih zavjera i prevara (Velika Srbija). Begovi, s druge strane, ne žale za državom - Pešta je bila u drugoj državi - nego za vremenom kad su kupleraji cvjetali i kad se za kupleraja imalo ćune i para.

Svetlana Boym, profesor slavistike na Harvardu, u svojoj knjizi Budućnost nostalgije (The Future of Nostalgia) izvrsno bistri tu razliku između različitih oblika nostalgije. Po njenom mišljenju, postoje dvije vrste nostalgije: rekonstruktivna (restorative) i reflektivna (reflective). Rekonstruktivna nostalgija je striktno kolektivna rabota i bavi se nacionalnom prošlošću i budućnošću, s ambicijom da obnovi nacionalni dom, da izbriše jazove u kolektivnom sjećanju, ili da ukine privatna sjećanja koja su u konfliktu sa kolektivnim - operacija koju je Dubravka Ugrešić nazvala „konfiskacijom sjećanja”. Rekonstruktivna nostalgija ne vidi sebe kao nostalgiju - kao selektivnu fantaziju o prošlosti - nego kao otkrivanje zaturene nacionalne istine. Rekonstruktivna nostalgija rekonstruiše spomenike nacionalne prošlosti, nacionalne simbole i rituale, sve u namjeri da obnovi naciju i njen vječni, istinski duh. Rekonstruktivna nostalgija je mrtva ozbiljna (mrtva i ozbiljna) - sa moštima cara, Sinjskom alkom i ostalim nacionalnim svetinjama - s avetinjama nema zajebancije.

Reflektivna nostalgija, s druge strane, jeste domen individue i kulturnog sjećanja, često se izražavajući u privatnim narativima - pričama. Reflektivna nostalgija insistira na detaljima, za koje se čini da će iščeznuti iz sjećanja ako se ne evociraju, pošto su isuviše sitni. Reflektivna nostalgija devera sa čežnjom i gubitkom („Jazuk za Peštu.”), sa tragično nesavršenom ličnom i kolektivnom memorijom. Reflektivna nostalgija se bavi, kaže Svetlana Boym, „ruševinama, patinom vremena i historije, snovima o drugim vremenima i drugim mjestima”. Reflektivna nostalgija je svjesna da povratka kući nema, da je ono što je prošlo - prošlo, da je jedino što je ostalo jeste sjećanje na prošla vremena. Otud je reflektivna nostalgija svjesna da je nostalgija - selektivna fantazija, te ne uzima sebe potpuno ozbiljno. Sa peštanskim kuplerajima, ili sletovima za Dan mladosti, lako je zajebavati se.

U bosanskoj kulturi jedan dio tog emotivnog prostora pokriva riječ sevdah, mada bi sada trebalo naći preciznu riječ za ono što u ovim novinama manje-više briljantno tabiri Miljenko Jergović, a što hrvatski nacionalisti, recimo, pogrdno nazivaju jugonostalgijom: osjećanje da je sa nestankom nemiloševićevske Jugoslavije nestao i dobar komad kolektivnog i ličnog iskustva koji nema nikakve direktne veze sa državnim uređenjem i političkim ritualima titovske Jugoslavije. To osjećanje zasniva se na privatnim sjećanjima o vremenima koja su obilježena kolektivnim državnim simbolima: u mom sjećanju, Dan republike označava dan kada je prijatna kombinacija bijelih štramplica, plave suknjice, bijele košulje i crvene marame bila uniforma članica hora Osnovne škole „29. novembar”. Ono što je neshvatljivo nacionalistima, za koje svako privatno sjećanje štaviše, svaka privatna emocija - pripada domenu kolektivnog, jeste da neko može da se toplo prisjeća vremena socijalističke Jugoslavije a da pri tome ne osjeća nostalgiju za socijalističkim samoupravljanjem, delegatskim sistemom, ili armijom koja se desetljećima pripremala za zločin fantastičnih razmjera. Većina onih koji misle da nam je nekad bilo dobro, kao krunski dokaz navode da se svake godine moglo ići na more. Kad me neko podsjeti kako smo nekad lijepo živjeli, ja se sjetim porodičnih ljetovanja u odmaralištu Elektroprenosa u Makarskoj, kad se plažom širio miris mekika, kad sam sa Ninom igrao piljaka, kad su se u trolisti kornet mogle instalirati tri kugle istovremeno: dvije čokolade i vanila.

U svojoj knjizi Svetlana Boym spominje novinsku priču o njemačkom bračnom paru, koji nakon otvaranja ruskih granica odluči da posjeti svoj rodni grad Königsberg, u dijelu Rusije koji je nekad imao značajno njemačko stanovništvo i koji je nekad bio sjedište srednjovjekovnih tevtonskih vitezova. Königsberg je bio važan pruski grad, grad u kojem se izvjesni Immanuel Kant onomad bavio zvjezdanim nebom nad nama i imperativima u nama, ali je nakon rata očišćen od svog njemačkog stanovništva, te mu je ime promijenjeno u Kalinjingrad. Njemački par je hodao Kalinjingradom ne prepoznajući ništa - sve je bilo novoizgrađeno osim gotičke katedrale bez kupole, gdje je kiša počesto pljuštala po grobu spomenutog Immanuela. Konačno, naši su Nijemci stigli na obalu rijeke, gdje je miris cvijeća i sijena dozvao sjećanja na njihove roditelje i djetinjstvo. Stari Nijemac je klekao na obalu i umio se rijekom koja je nekad tekla njegovim životom. Sljedećeg trenutka, međutim, vrisnuo je od bola jer mu je rijeka njegovog djetinjstva, dobrano zagađena socijalističkim progresom, spržila lice.

Od nostalgije, pouka je, može da se obnevidi. Televizijsko-mitski begovi s početka ove priče ugasili su se u mraku bosanske kafane, a da su izašli iz kafane, možda bi skontali da se još uvijek moglo, sa manje para i starijom, ali iskusnijom, ćunom. Nostalgija, rekonstruktivna ili reflektivna, Bosanaca (i bivših Jugoslavena), kako u domovini tako i u svijetu, redovno ukazuje na neprilagođenost novim vremenima i novim situacijama. Žal za vremenima kad smo dobro živjeli znači da je vrijeme sadašnje poprilično tereti. Možda je zato generacija koja ne pati od nostalgije - rekonstruktivne ili reflektivne - ona koja daje nade, generacija kojoj su bajke koje priča otac nacije očigledan lavor i kojoj se Tito ukazuje samo u kletvama i psovkama. 

BH Dani, 11.05.2001.

 

Doviđenja u Scheveningenu, vidimo se u Sarajevu

Prije par sedmica bio sam u Beogradu, prvi put nakon deset i kusur godina. Odvela me je radoznalost: htio sam da vidim kako izgleda nakon Miloševića, nakon trinaest i više godina nacionalističke patologije. Kao odgovoran drug pisac, pravio sam bilješke, opažao stvari s namjerom da ih dijelim sa čitalastvom. Pa sam primijetio da na svakom zidu u gradu, a i šire, piše grafit ili stoji naljepnica koja veli "DOS je najgori". Pa sam vidio da je Kalemegdan prljav, a rijeke lijepe. Shvatio sam da su penzioneri na Kalemegdanu, koji tamo oduvijek igraju šaha i čije sam partije prije mnogo godina s poštovanjem kibicovao, zapravo veliki paceri. Vidio sam skockanu Knez Mihajlovu i nove McDonaldse, koji su se otvorili odmah nakon tzv. revolucije. Išao sam da gledam Koju u SKC-u, što je bilo malo dosadno. Gledao sam nove srpske filmove: Nataša, o djetetu pod imenom Nataša, i Munje, o prvom srpskom drum’n’bass bandu. Nataša je užasna, a Munje su onako. U oba filma, međutim, nedavnoj istoriji ovih prostora posvećena je samo jedna, praktično identična rečenica u kojoj je krvoproliće o(t)pisano kao "loših deset godina". Išao sam na žurku na kojoj se spekulisalo o izručenju Miloševića, a u novinama sam pratio pregovore DOS-a sa SPN-om u vezi federalnog zakona o izručenju. Puna mi je bila bilježnica, kako džepna tako i moždana.

Ali, evo, jutros konzumiram škembiće u aščinici Hadžibajrić F. Namika, čitam novine i vijesti iz Haaga (Tuta se vezao za generala Talića.) i kontam: šta me briga - jebo Beograd. Beograd-grad je odletio u Haag s Miloševićem. Ima, naravno, ljudi koji su dragi i pošteni. Ima ljudi koji su bili moralno lijeni i sluđeni, ali će se - ja mislim i nadam se - moći oporaviti. Ali onaj neki urbani duh - od Paket aranžmana do Partibrejkersa, od pozorišta do filmova, od Zvezde do Partizana, od Vračara do Kalemegdana - sve je to ili umrlo ili metastaziralo ili postalo potpuno nevažno ali još uvijek uvjereno u vlastitu važnost. Džaba prvi srpski drum’n’bass band, džaba drame Dušana Kovačevića - Beograd je obilježen likom i djelom Slobe Slobode i onih koje je njegova vladavina iznjedrila. Nedavno linčovanje malobrojnih homoseksualaca i lezbijki od strane slobodarskih Delija i braće im mladih radikala i nedefinisane rulje posljednji je primjer patologije. Nije čak ni to što nečija privatna seksualna orijentacija provocira nasilje -nažalost, sličan skup u Sarajevu bi slično prošao, zbog čega bi se Sarajevo trebalo unaprijed stidjeti. Više je to što je rulja urlala: "Ovo je Srbija!" - da je to grad kakav je nekad mislio da je bio, pored homoseksualaca i lezbijki bi stajali njihovi sugrađani i vikali: "Ovo je Beograd!", branili ih od siledžija, sve iz uvjerenja da urbani duh ne samo može poštovati različite načine da se živi vlastiti život, nego da od te različitosti postaje bolji i jači. Beograd me, tako, više ne zanima: spakovan je u koferče koje je Sloba gurnuo ispod metalnog kreveta u Scheveningenu.

‘Ajde da mislimo o Sarajevu - Beograd će morati kopati po vlastitim ranama i batajničkim grobnicama, a Sarajevo je grad budućnosti, čak i ako je budućnost neizvjesna i nelagodna. Slobodan je u svom koferčetu, pored Beograda, ponio i osjećaj svjetske nepravde od kojeg je Sarajevo bolovalo, osjećaj da se svaka banda, patrioti sakupljeni sa koca i konopca i akademija nauke i umjetnosti, može nadići i uništiti grad. E ne može - em je Sarajevo izduralo, em će dobro nadživjeti Slobu i srpske drum’n'bass bandove. To će reći da koliko god je Sarajevo palo u posljednjoj deceniji, koliko god je fizički uništeno, intelektualno oslabljeno i provincijalizovano, ipak je pobijedilo. Ovaj grad je imao i još uvijek ima nešto što vrijedi i zbog čega će ovaj grad vazda biti - nikad neće biti da Sarajeva neće biti.

Manimo se sada koksa - to sarajevsko nešto nije toliko neuhvatljivo i mistično koliko je veliko, raštrkano i komplikovano. Zbog toga ga treba svaki dan praviti i organizovati - neću da kažem njegovati, jer se bolesni njeguju. Za sarajevski duh mnogo je važniji zdrav gradski prevoz nego koksanje nostalgičara koji ne mogu zaboraviti prve koncerte Pušenja ili prežaliti Kusturicu. Dok god se misli da je to sarajevsko nešto stvar prošlosti, dok god je dominantni osjećaj urbanog svijeta (uključujući, neprestano, i pridošlice, izbjeglice i dijasporu) urbana nostalgija, dotle će glavni odnos građanstva prema gradu biti pasivno emotivan, a ne aktivno produktivan. Drugim riječima, u ovom gradu, na ovom gradu, za ovaj grad treba raditi: trebaju tramvaji i bolnice i pozorišta i filmovi i zatvoreni bazeni i krečenje oronulih zgrada i odvoženje smeća. Da bi se to desilo, treba ljudima posla i plata i penzija, a da bi se to desilo, treba vlada koja se bavi svojim građanima, a ne prošlim bitkama i šumskim paranojama. U ovom gradu treba da se počnu dešavati stvari koje se nikad prije nisu desile da bi bio dobar kao što je nekad bio, i, akobogda, bolji.

U Sarajevu su posljednjih dana boravili neki moji američki prijatelji, koji su se o Sarajevu prethodno naslušali, što od mene, što od američkih medija. Moja sestra i ja smo im bili vodiči. Može biti da smo ih moja sestra i ja podložili propagandi, ali njima je ovdje bilo dobro. Njihovi utisci su komplikovani i još uvijek neorganizovani, ali ono što su vidjeli jeste grad oštećen, mali, zatrpan problemima - ali grad, koji se od New Yorka ili Chicaga razlikuje po veličini, a ne vrsti. Kroz njihove oči sam vidio ono što sam već znao: Sarajevo je, odakle god da pogledaš, grad.

BH Dani, 06.07.2001.

 

Od vrata do vrata

Morao si biti slijep, nijem, gluh i komatozan da bi izbjegao američku kulturu u Sarajevu mog djetinjstva. U vrijeme svoje mature, 1983, bio sam uvjeren da je Robert Altman genije, iako mi je najbolji film svih vremena bio Apokalipsa danas. Obožavao sam Talking Heads i Television, a njujorški klub CBGB bio mi je ono što je Vatikan odanom katoliku. Fantazirao sam kako vodim grupu za čiji će prvi album omot dizajnirati Andy Warhol. Često sam imitirao dikciju Hodena Caulfilda (u prijevodu), a jednom sam izmanipulisao svog nevinog oca da mi za sedamnaesti rođendan kupi knjigu zloglasnog Charlesa Bukowskog. Ne sjećam se naslova, ali na omotu je bio krastavac.

U doba diplomiranja, 1990, mogao sam izvoditi kompletne odlomke iz Hawksovog filma His Girl Friday zajedno sa svojom sestrom, koja je napamet znala sve pjesme iz mjuzikla Gigi Vincenta Minellija. Ljutio sam se na svijet koji nije mogao prepoznati genijalnost Briana De Palme. Mogao sam recitovati bijesne proglase Public Enemyja i do ušiju sam bio u njujorškoj noise sceni, a naročito Sonic Youth i Swans. Pobožno sam čitao antologije američke kratke priče koje su nam bile dostupne u Sarajevu. Znao sam provoditi noći u pjanskom koksu o briljantnosti Raymonda Carvera. Napisao sam esej o Bretu Eastonu Ellisu i korporativnom kapitalizmu i bio sam čvrsto uvjeren da živimo u dobu označenom književnošću iscrpljenosti, iako nisam bio pročitao esej Johna Bartha koji je o tome govorio.

Otud sam mislio da sam bio spreman, nakon što sam stigao u Ameriku u zimu 1992, da se suočim sa američkom kulturom. Po Americi sam putovao u aranžmanu US Information Agency, razmećući se svojim znanjem o američkoj kulturi pred unezvijerenim profesorima, piscima i filmskim radenicima, od kojih mnogi nisu imali pojma gdje je Sarajevo. Kad sam završio u Chicagu, na kraju svog puta, rat u Bosni na svom početku, moj medeni mjesec sa američkom kulturom se završio, budući da sam morao naći posao.

Ništa u mom iskustvu vezanom za američku kulturu nije mi pokazalo kako da se zaposlim u Americi. Ni De Palmino djelo niti književnost iscrpljenosti nisu sadržavali nikakva uputstva kako da čovjek nađe posao. Pred očima upravnika restorana i ljudi u agencijama koje su najamljivale izbacivače i kelnere slikao sam bogati kosmos svog prethodnog života, u čijem je centru bilo duboko poznavanje svega američkog. Mislio sam da ako mogu da deveram sa, recimo, Bretom Eastonom Ellisom i korporativnim kapitalizmom, sigurno mogu izdeverati sa čikaškim pjancima. Trebalo mi je nekoliko nedjelja da shvatim da a) blebetenje o američkoj kulturi ne pomaže pri dobijanju posla i b) kad ti kažu „Nazvaćemo te!”, to zaista ne misle.

Na kraju sam našao posao kao canvasser - onaj koji ide od vrata do vrata i skuplja dobrovoljne priloge - za Greenpeace. Za Greenpeace sam znao, ali za canvassing nisam, pošto ništa slično nije postojalo u bivšoj Jugoslaviji.

Strah me je bilo da kucam na vrata i tražim novac od ljudi. Zamišljao sam poštene Amerikance kako baseball palicama zamahuju na moja koljena, izražavajući svoje nezadovoljstvo zbog uznemiravanja od strane nekog stranca. Preživio sam prvi dan, ali sam jedva hodao i bio sam kvalifikovan da napišem udžbenik o književnosti iscrpljenosti. Gdje ste bili, De Palma i Warhole, kad ste mi bili najpotrebniji?

Ipak sam se sutradan vratio na posao i radio za Greenpeace dvije i kusur godine. Prošao sam svim predgrađima Chicaga, kontajući Ameriku dok sam kucao na njena vrata. Naučio sam da procijenim godišnji prihod domaćinstva na osnovu izgleda travnjaka, magazina u poštanskom sandučetu i kola ispred kuće. Uspijevao sam da izduram pitanja o Bosni, Jugoslaviji i njihovoj nepostojećoj vezi sa nepostojećom Čehoslovačkom, da se smiješim kroz predavanja o duhovnosti Zvjezdanih staza, da smireno potvrdim da smo imali televiziju u Bosni i da sam u svom kratkom životu mnogi put pojeo pizzu.

Pričao sam sa kršćanskim fundamentalistom u Wheatonu, koji je govorio „Amen” dok sam ja pričao, da bi mi na kraju priznao da mu je kćerka pobjegla od kuće i priključila se nekoj „čudnoj” kalifornijskoj sekti. Osmjehivao sam se mladiću u La Grangeu koji me je preklinjao da razumijem da je kokuz, pošto je upravo kupio Porschea. U Blue Islandu pio sam limunadu u kući katoličkog svećenika baršunastog glasa, u prisustvu njegovog prelijepog ljubavnika, koji se, pripit, dosađivao. U Glencoeu sam se sklonio kod ljudi koji su imali predivnu grafiku Alfonsa Muche na zidu, nakon što mi je njihov komšija pokazao pištolj i svoju spremnost da ga upotrijebi. U jednom od dalekih zapadnih predgrađa, sa krdom proćelavih motorista visećih kulja, raspravljao sam o zakonima koji nameću nošenje kacige. Neki od njih su bili vijetnamski veterani, uvjereni da su se u Vijetnamu borili za svoje pravo da prospu mozak na autoputevima Amerike. Svjedočio sam kako su policajci u bijelim predgrađima, uvijek spremni da spaze prisustvo nebijelaca u svom mirnom kutku, presretali i maltretirali moje afro-američke kolege.

Nakon izvjesnog vremena, američka kultura je poprimila drugačija značenja. Počeo sam shvatati smisao pjesama Talking Headsa i Sonic Youtha. Prikazala mi se šlampava pretencioznost Altmanovih filmova i hladna ispraznost De Palminog djela. Razbistrio mi se bijes Public Enemyja, kao i zastrašujuća veličina američkog poraza u Vijetnamu. Na nečijoj verandi, u mjestu zvanom Elk Grove Village, vidio sam kako se jede Campbell supa iz limenke, i čuvena Warholova grafika je poprimila drugačiji oblik. Provirio sam u mučne živote ljudi iz Carverovih priča. Učinilo mi se da razumijem kako se književnost iscrpila.

Krajem moje karijere u Greenpeaceu, jedna žena mi je u Schaumburgu otvorila vrata sa osmijehom punim dobrodošlice, koji se onda pretvorio u sumnjičavo mrštenje. „Mislila sam da ste neko drugi,” rekla mi je. „Ja i jesam neko drugi”, odgovorio sam. I bio sam.

(Objavljeno, u nešto izmijenjenoj formi, pod naslovom Door to Door, u časopisu New Yorker, 8.10.2001)

BH Dani, 12.10.2001.

2005

Bosanska formacija

Nakon jedne od mojih prošlogodišnjih kolumni o Bushovom zločinačkom režimu, javio mi se Ismet (ime je promijenjeno), naš mladi čovjek koji služi u Iraku kao podoficir u američkoj vojsci. Ismet je vojsci pristupio za Clintonova vakta, kako bi sebi platio školovanje. U Irak je prvi put poslan u martu 2003., kad se krenulo na Irak, a meni se javio uoči svog ponovnog odlaska kako bi mi rekao da treba da nastavim da pišem o Bushu i da „vojska nije gluha-nijema-slijepa što se tiče ovog predsjednika”. U njegovoj jedinici, kaže Ismet, „George Bush je omražen” i svi jedva čekaju „neku novu budućnost”.

Ismet je iz Bosne otišao 1994 - izbjegao iz jednog rata, da bi završio u još jednom, besmislenijem. Bori se, kaže, da svoj rodni grad ne zaboravi. Pitao sam ga kako njegovi roditelji gledaju na to što ih ratovi prate kao sjenka. Otac mu je, kaže, zabranio da sa vojskom produži ugovor, koji mu ističe ove godine, ali sva je prilika da će ga, na neki šatro legalan način, u Iraku zadržati još godinu dana. Otac mu je već jednom preživio rat, pa se nagodinu vraća u Bosnu, jer hoće tamo da umre. Ismet planira da svoj rodni grad još jednom posjeti kad se vrati iz Iraka. Ima dvoje majušne djece i teško je ne upitati se koliko će ta nejač znati o Bosni, koliko o Iraku. Neće, akobogda, odrasti deformisani od historije, uvjereni, kao ja, da ih pritišće kao mokro ćebe.

Ismet je u Iraku u taboru koji neformalno nosi ime vojnika koji je tu prvi poginuo, osamnaestogodišnjaka čiji je maternji jezik bio španski. Ismet mi se javlja povremeno, kad nije na smjeni, koja obično traje dvanaest sati u komadu, zato što „nemaju dovoljno vojnika” pa ono što ih ima „mora ići na zadatke non-stop”. Stres i umor, naravno, iscrpljuju, pa Ismet misli da će 80% trupa za tri mjeseca biti na antidepresivima. „Ne znam kako se ovo može izdržati”, veli, „ali, eto, izgleda da ovi foteljaši što spavaju u svojim krevetima i jedu po najboljim restoranima znaju bolje od nas koji spavamo u blatu, umorni, nenaspavani i u depresivnom stanju”. Dodatni razlog što mi se Ismet ne može redovno javiti je taj što „svaki dan neko pogine, pa odmah ukinu i telefonsku i internet liniju dok se ne javi familiji poginulog vojnika”. Stvari će u Iraku, nakon onih čudesnih januarskih izbora, biti još gore. Ismet misli da će šijitske grupe imati veću vlast, a suniti će biti uvrijeđeni i prouzrokovat će još više smrtonosnih problema. „Samo oni što gledaju Fox News”, kaže Ismet, „misle da je ovo najbolja stvar što se desila u svijetu u zadnjih deset godina.”

Čim sam pročitao Ismetovu prvu poruku, ophrvala me je grozna bojazan da mu se nešto ne desi, kao da mi je odmah postao rod rođeni. Ismet je naš, te tako i moj, i još je jedan dokaz da se bosanska tragedija ne završava iseljenjem u Ameriku, nego se ovdje nastavlja i preliva u neku novu formu, u neku skoro jednako tragičnu budućnost. Svugdje nas ima, i svugdje nas je muka otjerala: Ismet je u svom taboru zapazio dosta ljudi iz „drugih zemalja” koji tu rade, a ima i nekih iz Bosne; nije sa njima pričao ali je skontao da su naši. „Mene nisu mogli zapaziti jer sam 90% vremena u panciru, pa mi se ime i ne vidi”, pise Ismet. „Ne znam kakva ih je muka natjerala da dođu ovdje i riskiraju život.” Ne treba biti pisac da bi se spazila tragična simbolika ove situacije: ljudi koji su krenuli iz iste zemlje, sa iste polazne tačke, sreću se usred iračke katastrofe, nakon što su im životi po svijetu obišli pun krug muke. Ovako ili onako, u Irak ih je ista muka natjerala.

U proljeće 1994. živio sam u dijelu Chicaga znanom kao Edgewater, gdje se moglo naći dobrog heroina, gdje niko, recimo, u topla ljetnja predvečerja nije po ulicama šetao. A onda sam jednog dana pogledao kroz prozor i vidio grupu ljudi koji su, upadljivo, šetali po ulici Kenmore u formaciji koju sam ja odmah prepoznao kao bosansku: otac naprijed, sa rukama prekrštenim na trtici, u francuskoj kapi; najstariji sin gega se pola koraka iza njega, a iza njih žena, u bosanskoj marami, vodi štrkljastu djevojčicu za ruku. Ta porodica je bila prethodnica velike grupe naših ljudi iz Potkozarja (gdje svi znamo šta se u ratu dešavalo), koja je ubrzo postala sveprisutna u Edgewateru. Bosanci kao Bosanci, brzo se otkrilo mjesto na obali jezera gdje se mogla piti turska kafa, u kafani čiji je vlasnik zaista bio Turčin i koju sam i ja često pohodio. I tu sam jednom spazio bosansku formaciju: oko stola okupljeni muškarci i žene; žene su blijede, ruke su im u krilu, nepokretne kao da su utrnule od umora; nekoliko muškaraca u invalidskim kolicima, svi puše nezasito, malo pogrbljeni, cigarete im u kvrgavoj ruci, blizu usta, da ne gube puno vremena prinoseći cigaretu usnama; iznad njih taman oblak dima i nesreće. I još jedna formacija: u parku pored jezera, porodica i po, bezmalo deset ljudi, gura se na jednom ćebetu, iako je ljeto - trava je suha, a plaža je blizu, mogu sjesti gdje hoće; djeca trče oko ćebeta (ne smiju daleko); svi su na ćebetu nabijeni, kao da se boje da se onaj koji napusti ćebe ili dijete koje ispadne iz orbite ćebeta nikad neće vratiti.

Ismet, tako, može biti američki vojnik, može na zadatke ići i život rizikovati u američkoj vojnoj formaciji. Ali bosanska muka ima svoje formacije, i toj formaciji on pripada koliko i nesretnici koji u tom američkom taboru rade neke mučeničke poslove. Iz te, bosanske, formacije teško da će iko od nas ikad istupiti.

BH Dani, 25.02.2005.

 

Banalnost zla

Adolf Eichmann je bio nacista zadužen za logistiku holokausta, radni birokrata koji je koordinirao njemačke genocidne napore. Usred rata je nalazio vozove, tada neophodne za prebacivanje trupa, za transport jevrejske djece iz Francuske u Auschwitz; 1944. je lično išao u Budimpeštu da obezbijedi i ubrza likvidaciju mađarskih Jevreja - žurba mu je bila jer Rusi nisu bili daleko, pa je htio da svoj posao pošteno obavi prije nego što se rat završi. A kad se rat završio, Eichmann se ispalio u slobodarsku Argentinu, gdje se krio dok ga 1961. nisu spazili i spengali agenti izraelskog Mosada. Oni su ga onda lijepo i tajno prebacili u Izrael, gdje mu je suđeno.

Čitav svijet je gledao Eichmanna kako u kabini od pleksiglasa, sa slušalicama na ušima strpljivo i smireno sluša svjedočenja o nepatvorenim užasima holokausta. Svi svjetski mediji su izvještavali sa suđenja, a za The New Yorker je pisala Hannah Arendt, čuvena filozofica, koja je na osnovu tih izvještaja napisala knjigu. Njoj je posebno zanimljivo bilo to što Eichmann nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena: nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti, nije bilo nikakvih znakova da je organizacija genocida u kojem je nestalo šest miliona ljudi bila izraz njegovog zvjerstva. Eichmann je bio i ponašao se kao birokrata kojemu je bilo stalo samo da dobro obavi svoj posao - što je i bila njegova glavna odbrana tokom procesa - iako je taj posao bio umorstvo nepojmljivog broja ljudskih bića. Teško je bilo vidjeti sitnog, dosadnog Eichmanna kao najveće oličenje zla u historiji, jer on nije došao sa tamne strane čovječnosti, nije bio gigantski monstrum, nego je, naprotiv, izgledao potpuno normalan. Otud se postavljalo pitanje kako se ljudsko zlo uopšte može prepoznati i odakle uopšte dolazi.

Knjiga koju je napisala Hannah Arendt zvala se Eichmann u Jerusalemu: Izvještaj o banalnosti zla. Da bi objasnila šta podrazumijeva pod banalnošću zla, Hannah Arendt je opisala sljedeću situaciju: tokom Eichmannovog ispitivanja u pripremi za suđenje, njegov glavni isljednik je bio jedan njemački Jevrej, kojem je gotovo čitava porodica nestala u holokaustu. On je međutim strpljivo i pristojno slušao Eichmanna, ničim ne iskazujući svoju mržnju ili bijes. Eichmann se stoga, tokom davanja svog iskaza, opustio i u svog isljednika razvio povjerenje. U jednom trenutku, pričajući mu o tome kako su ga nacistički autoriteti onomad preskočili kad su ga trebali unaprijediti, Eichmann je od svog isljednika očekivao da se stavi u njegovu poziciju i to razumije, da razumije njegovo nezadovoljstvo što nije bio unaprijeđen iako je svoj posao obavljao besprijekorno, iako je genocid išao da nije moglo bolje. I toj situaciji je sadržana suština banalnosti zla - u toj patološkoj, nevjerovatnoj nesposobnosti Eichmanna da se stavi u poziciju nekog drugog, da pokuša da shvati kako bi se neko drugi mogao osjećati - njegov isljednik, recimo, od kojeg se teško moglo očekivati da pozitivno ocijeni Eichmannovu genocidnu učinkovitost i nađe razumijevanje za učinjenu mu nepravdu. Eichmann nije bio u stanju da u svom isljedniku, a kamoli u nekoj od svojih šest miliona žrtava, vidi ljudsko biće, pri čemu je bez ikakvog skanjivanja, na ime svoje tričave žalbe, zahtijevao sućut prema sebi kao ljudskom biću. Zločinci su, drugim riječima, banalne kukavice, ljudi sa permanetnim, bolesnim mentalnim blokom. Kud god da pogledaju, oni vide samo sebe i svoje probleme u svoj njihovoj tričavosti.

Snimak pogubljenja mladića iz Srebrenice od strane jedinica srbijanskih Škorpiona video je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti: hrabri Škorpion koji drži kameru i koji herojsko pucanje u leđa prestravljenim šesnaestogodišnjacima smatra vrijednim bilježenja za buduća pokoljenja patriotskih Srba, neprestano se žali na slabu bateriju, tražeći razumijevanje za svoj banalni problem. Nakon što je učestovao u ubistvu 8.000 ljudi, taj Škorpion ima problem, ali problem nije moralni, nego električni - slaba mu je baterija, mamu joj jebem. To je, što se kaže, dno dna. Škorpionski video je tako, pored ostalog, dokument o patološkom kukavičluku najhrabrijih sinova srpskog naroda, o neljudskoj banalnosti srpskog nacionalnog projekta.

Svako ko nije banalni zločinac morao je biti potresen škorpionskim snimcima, naročito trenutkom u kojem jedan od dječaka zadrhti od straha kad ispred njega Škorpioni likvidiraju jednog od njegovih sapatnika. Taj drhtaj je nešto najstrašnije što sam ikad u životu vidio, u tom drhtaju je sadržana sva jednostavna želja da se bude živ, sav užas pred ponorom beskonačnog bola i ništavila. U tom drhtaju je sadržana neprocjenljiva vrijednost pojedinačnog ljudskog života, a taj drhtaj je kratko trajao - mladić je sljedećeg trenutka ubijen. Strašnija čak i od tog drhtaja je nepokretnost posljednje žrtve, mladića koji pognutih ramena uopšte ne reaguje na pucnje, ne trza se, niti ičim pokazuje da se boji onoga što će se očigledno desiti. Da li se u tom trenutku pomirio sa sudbinom, mirno prihvatio dolazak smrti, možda se molio? Ili se radilo o smrti prije smrti - trenutku u kojem se mozak već strovalio u ponor i čekao da mu se tijelo i duša pridruže?

Nikad to nećemo znati, ali ako u nama ima imalo ljudskosti, moramo to pokušati zamisliti.

***

Prema pisanju Nacionala, supruga Branislava Medića, jednog od vođa Škorpiona, pričala je da je Branislav, nakon što je saznao da će se snimci prikazati na televiziji, ajhmanovski uskliknuo: „Ime mi je bilo na TV-u… Poludeću!” - kao da je u svemu tome njegovo ime na televiziji najveći problem. Tata i mama Medić su onda poslali dvije najmlađe kćerke na spavanje, dok su dvije starije (17 i 19 godina) ostale da to porodično odgledaju. Mlađa kćerka je zatvorila oči, mama je zatvorila oči („Grozim se ubijanja. Ne volim misliti o ratu. To je prošlost. Imam puno briga, školovati decu.”), tati su oči za patnje drugih zatvorene odavno, ali je starija kćerka sve gledala do kraja. Kaže mama: „Od tada nije progovorila ni reč. Samo je plakala.” To dijete otvorenih i plačnih očiju je možda na toj videotraci, u svom ocu, prepoznala strahotnu banalnost zla. A možda je u sebi osjetila strašne drhtaje i strašniji mir tih srebreničkih dječaka. To dijete je naša nada.

BH Dani, 17.06.2005.

 

Dječije igre

Prvi film koji sam ikad gledao bez pratnje roditelja bio je Bitka na Neretvi. Bilo mi je šest godina i moji roditelji su smatrali da taj komunistički spektakl nije posebno opasan za moj krhki dječački um. Film se prikazivao u rahmetli Kinu Arena i išlo je, ja mislim, nekoliko nas iz raje. Svi smo bili potreseni. Ja sam plakao kao dijete kad četnici ubiju Ljubišu Samardžića pa onda Silva Košćina, zvijezda mekih talijanskih pornića u stvarnom životu i sestra Smokijeva u partizanskom životu, istupi iz zaklona iza stećka da ga zadnji put zagrli pa onda i ona padne od izdajničkog kuršuma. A nije lako bilo ni kad Milena Dravić priziva svog brata tifusara: „Nikolaaaaaaaa…!” Ili kad tifusari navale da prelaze Neretvu uz povike: „Preko vode do slobode!” i „Naprijed braćo tifusari!”.

U tom filmu, narodnooslobodilačka vojska je bila jedna velika porodica - svi su bili braća i sestre, što je, naravno, bio još jedan simptom sveprisutnog bratstva i jedinstva. Likovi u filmu su bili ravnopravno podijeljeni između Srba i Hrvata, uz ponekog smiješnog Bosanca, Makedonca i Crnogorca, uz neobjašnjivog Slovenca - svi mlada srpsko-hrvatska braća - pri čemu je ta srpsko-hrvatska osovina neophodna za postojanje SFRJ bila izražena pobratimstvom između Borisa Dvornika i Ljubiše Samardžića.

Te kabaste ideološke implikacije nisu nam kao djeci bile vidljive. Ali ideologija je sistem mišljenja koji nestvarne odnose predstavlja stvarnim. Bratstvo i jedinstvo, Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić, Milena Dravić i Silva Košćina, Nijemci i Italijani, četnici i ustaše i ostale bratoubice, mudri Drug Tito i tifusari - sve nam je to bilo stvarno koliko i klikeri u džepovima. Djeca kroz igru proživljavaju i apsorbuju ono što je njihova stvarnost, pa smo se često igrali narodnooslobodilačke borbe. Svi smo uvijek bili partizani, dok smo Nijemce i domaće izdajnike uvijek morali zamišljati, pošto niko nije htio, naravno, da bude fašista. Nekad su tu u pitanju bili komplikovani scenariji - svako je u raji imao svoju ulogu, pa smo imali i komandanta i kurira i političkog komesara i ranjenika i tifusara i bolničarku partizanske bolnice koja nam je nježnim ručicama privijala zamišljene zavoje na oderana junačka koljena. Mi smo mislili da se igramo rata, a zapravo smo se igrali ratnih filmova. Sjećam se da sam jednom ja bio engleski komandos koji se padobranom spustio na oslobođenu teritoriju da bi se pridružio partizanima, a onda se zaljubio u bolničarku, u koju je također bio zaljubljen i politički komesar, moj najbolji drug, a pred svima nama je bio proboj ko zna kojeg neprijateljskog obruča. Ta zamršena vojnoemotivno-politička situacija razriješena je tako što su nas majke sa balkona pozvale na ručak.

Vodili smo i druge ratove protiv okupatora. Nakon što su srušili staru željezničku stanicu (koja je bila tamo gdje je sad Kolodvorska ulica), ogradili su bašte ispod stanice, prekoputa naših zgrada, koje smo mi smatrali svojim lovištima - tu smo ganjali guštere i puževe, tu smo krali kupus, tu smo imali loge. Kučke okupatorske su tu onda počeli da kopaju temelje za buduće nebodere i mi smo, poučeni iskustvom narodnooslobodilačke borbe, odlučili da podignemo ustanak. Ponovo su se sastali veterani filmske Neretve i Sutjeske, ponovo su podijeljene dužnosti i na zasjedanju u podrumu naše zgrade dogovoreno je da se okupatori upozore i da im se da prilika da se povuku bez sukoba. U skladu sa donesenim zaključcima, na vratima inžinjerske barake u gradilištu ostavili smo poruku, napisanu nevještom osnovačkom rukom, u kojoj smo im postavili ultimatum - ako se ne povuku, suočiće se sa našim pravednim gnjevom. Potpisali smo se kao Osvetnici.

Okupatori se, prirodno, nikad nisu povukli, iako smo se mi junački borili. Spremni smo bili da damo svoje živote za slobodu, kad nismo morali u školu. U prvoj smo akciji razbili prozore na baraci, onda smo građevinske okupatore gađali kamenjem i mokrim pijeskom zamotanim u novine koje bi se raspale po udaru. Vršili smo i sabotaže, po uzoru na Otpisane, a krali smo i kante farbe, građevinski materijal i šperploču (od koje smo pravili troku), koje bismo sakrivali u nove loge na slobodnoj teritoriji. Ali borba se okončala kad je jedan radnik-okupator, kojem je neko od nas razbio glavu, uhvatio jednog našeg borca i počeo da ga udara nogama. Borac je imao desetak godina, i vrištao je kao da mu gule kožu, pa su onda komšije izašle da ga spasu od radničko-okupatorskog bijesa. Tada se sve saznalo i naš hrabri pokret otpora je razbijen. Organizovao se roditeljski Dayton, nakon kojeg smo mi bili primorani da potpišemo kapitulaciju. Danas u Kolodvorskoj štrče, kao Republika šumska, neboderi čije smo temelje krvlju svojom dječijom zalili.

Kad se prvi neboder izgradio, ratovali smo protiv raje koja je u njemu živjela - oni su bili Neboderci, mi smo bili Parkaši - i tu se znala krv proliti što iz glave, što iz nosa. To je već bio bratoubilački rat, za razliku od prethodnih, narodnooslobodilačkih. U neko doba to bratoubilaštvo se, srećom, iskaljivalo na asfaltnom sportskom polju: raja protiv raje, na parkiralištu smo igrali lopte, među garažama smo igrali glava, a na košu smo igrali košarke.

Neki dan u Sarajevu sjedimo u kafani znanoj kao Nostalgija i gledamo kako se četiri dječaka igraju. Trojica kleče uza zid, sa rukama na potiljku, a onda ih četvrti, deba u šorcu na štrafte koji mu se malo uvukao u guzu, jednog po jednog likvidira metkom u čelo i oni se, mrtvi, prostru na asfalt. Ne znam koji ih je film inspirisao (vjerovatno snimke Škorpiona), ali glavni zaplet u tom filmu sigurno nema nikakve veze sa borbom za pravdu ili herojstvom, a kamoli bratstvom i jedinstvom. Žmarci su jednako prolazili od debe koji hladnokrvno strovaljuje tri svoja druga i njih trojice koji na koljenima mirno čekaju metak u čelo.

Trebalo bi neko da toj djeci napravi film koji bi im pomogao da zamisle bolju stvarnost, inače ćemo sve ispočetka kad oni odrastu.

BH Dani, 26.08.2005.

2006

Sto godina imigracionih reformi u Americi

U rano jutro 2. marta 1908. godine na vrata kuće George Shippya, šefa čikaške policije, pokucao je izvjesni Lazarus Averbuch. Averbuch je bio devetnaestogodišnji imigrant, Jevrejin koji je sa porodicom pregrmio pogrome u Kishenjovu, Rusija (1903. i 1905.) da bi se u Chicago, gdje mu je živjela sestra, doselio u ljeto 1907. Ne zna se tačno zašto se Averbuch ukazao na vratima šefa Shippya i zahtijevao da ga vidi. Shippy je poslije tvrdio da mu je Averbuch bio sumnjiv čim ga je spazio, zato što je izgledao kao „Jevrejin ili Jermen”, i da je u džepu imao revolver. U predvorju Shippyeve kuće, pod nerazjašnjenim okolnostima, došlo je do oružanog obračuna u kojem je Shippy ranjen nožem, njegov sin i vozač su imali prostrelne rane, dok je Lazarus podlegao napunjen olovom - imao je, kao u bajci, sedam rana. Patriotska štampa je spremno povjerovala Shippyu i bez zadrške podržala njegovu verziju događaja - Averbuch je bio strani anarhista koji je pokušao izvršiti atentat na šefa policije. Anarhizam je onda bio što je danas terorizam i američka javnost je bila nervozna: ne tako davno prije toga, 1901., navodni anarhista Leon Czolgosz je u Buffalu ubio američkog predsjednika McKinleya (koji će se zauvijek pamtiti kao predsjednik koji je započeo američku prekomorsku ekspanziju i s kojim je Bush često uspoređivan). A u Chicagu su se još pamtili neredi iz 1888. kada je nepoznat netko bacio bombu među policajce, zbog čega je na smrt osuđeno nekoliko ljevičarskoanarhističkih vođa.

Anarhizam je tada bio viđen kao pokret koji je imao korijene na stranom tlu i koji su u Ameriku donijeli imigranti. Početkom dvadesetog stoljeća, skoro svaka etnička grupa je imala svoje anarhističko društvo, povrh svih ostalih ljevičarskorevolucionarnih društava - davne 1908. Chicago je imao dnevne socijalističke novine (The Chicago Daily Socialist). Otud su na naslovnim stranama novina osvanuli članci o potrebi da se američka sloboda i način života zaštite od imigranata, kao i komentari o neophodnosti razdvajanja američkog žita od stranog kukolja. Jedan od načina razdvajanja je bilo prepoznavanje fizičkih osobina znanog anarhiste: na naslovnim stranama jednih čikaških novina objavljeni su Averbuchova slika i ispod nje legenda koji su upućivali čitaoce kako da prepoznaju njegovu „nasilnu prirodu” u njegovom niskom čelu, velikim ustima i majmunskim ušima (apish ears). U drugim novinama, ukazala se karikatura u kojoj je Statua slobode nogom napucavala kavez pun stranaca-imigranata („Konačno!” pisalo je u legendi.), prepoznatljivih kao takvih po noževima i bombama u rukama, kukastim nosevima i neanglosaksonski kovrdžavoj kosi.

I zaista, čikaška policija se upustila u potragu za sumnjivcem kovrdžave kose koji je viđen u Averbuchovom društvu, a usput su hapsili i sve znane i neznane anarhiste, kao i strance koji bi se iz nekog nepredvidljivog razloga (uključujući i tu smrtonosnu kombinaciju velikih usta i niskog čela) mogli preobratiti u anarhiste. Drugokomandujući u čikaškoj policiji, asistent šefa Schuettler, izjavio je kako je gotovo nemoguće prepoznati nekoga kao anarhistu. „Moramo ih pratiti”, rekao je Schuettler, „saznati ko su njihovi saradnici i kakve su im navike od trenutka kad uđu u ovu zemlju.” Organizacija građana Bijela ruka (u kontrastu sa crnom rukom anarhizma), u čijem su članstvu bili uglavnom naturalizovani Italijani, predala je policiji listu anarhista i sumnjivaca koju su sastavili njeni patriotski članovi.

Afera Averbuch našla je odjeka i u Washingtonu: po ubrzanom postupku donesen je zakon koji je omogućavao vlastima da iz Amerike prognaju „ne samo anarhiste nego i sve najgore elemente našeg stranog stanovništva”. Po tom zakonu, svaki imigrant koji bi se loše ponašao (who misbehaves himself badly) do tri godine nakon dolaska u Ameriku bio bi deportovan da se nikad ne vrati. Zakon je sekretaru trgovine i rada davao skoro neograničena ovlašćenja, dok je istovremeno omogućavao deportaciju nepoželjnih (undesirables), bilo da su anarhisti ili ne, bez ikakvog dokaznog postupka.

Priča o Averbuchu se nastavlja, kao što se nastavila i priča o imigraciji, anarhistima/teroristima i nepoželjnima. Skoro sto godina kasnije, po ko zna koji put, republikanci i ini patrioti zahtijevaju imigracionu reformu. Rutinski upotrebljavajući lažni bauk „ilegalne imigracije”, uvećan, naravno, sveprisutnim, raspirenim strahom od terorizma kao i tradicionalnom ksenofobijom, jedan od (dva) prijedloga zakona o imigracionoj reformi, o kojima bi se trebalo raspravljati u Kongresu koliko ove sedmice, sadrži stavku po kojoj bi svako ko pomaže „ilegalnom imigrantu” - uključujući dobre ljude i sveštenike sklone pomaganju ljudima u nevolji - mogao biti krivično proganjan. Govori se, također, o građenju zida od sedamsto milja na granici sa Meksikom, gdje, uzgred budi rečeno, patroliraju naoružani patrioti dobrovoljci koji ne vole kad im se preko grane šunjaju nepoželjni. Za mnoge političare glavni cilj uplitanja u raspravu o imigracionoj reformi je jednostavno dodvoravanje svojim glasačima, koji su, što zbog medijske propagande, što zbog porasta u umobolnom patriotizmu, spremni povjerovati da im Meksikanci koji im šišaju travu i čiste stolove u restoranu rade o glavi. Američka se politika - i ako ćemo pravo, američka država - zasniva na kreiranju i borbi protiv zamišljenog neprijatelja, a odavno nije bilo više zamišljenih i boljih neprijatelja.

Paradoks je u tome što niko u Washingtonu niti može niti hoće zaustaviti priliv imigranata. Ne može zato što bi jedini način da se zaustavi priliv bio da se delegalizuju već prisutni imigranti (oko 11 miliona „ilegalnih”, 35 miliona nenaturalizovanih, neznani broj naturalizovanih, kao što je potpisnik), što je nemoguće. A neće kako zato što priliv imigranata obara nadnice i omogućava fleksibilnost tržištu rada, tako zato što i dostavlja velike količine zamišljenih, stranih neprijatelja u odnosu na koje se može uvijek graditi američki patriotizam i paranoja, koji omogućavaju mnoge sretne godine političarima u Washingtonu.

Ali ovaj put su se patrioti i političari možda malo zajebali. U Chicagu je početkom marta održan protest na kojem je bilo oko 300.000 demonstranata. (Poređenja radi, na antiratnim protestima u Chicagu nije se nikad okupilo više od nekoliko desetina hiljada, ako i toliko). U Los Angelesu je bilo skoro milion demonstranata, što je bio najveći protest od Vijetnamskog rata naovamo, a protesti su održani i u mnogim drugim gradovima. Ovaj put, antiimigrantska propaganda dovodi do političke mobilizacije i organizovanosti koja nema ekvivalenta u ostatku političkog života. Ovaj put, Statua slobode koja iz Amerike pokuša napucati nepoželjne mogla bi završiti sa drvenom nogom. 

BH Dani, 07.04.2006.

 

Slobo u Mordoru 

Sinoć sam se kasno, nakon dvadeset četiri sata letanja preko svijeta, vratio sa Novog Zelanda, koji je, naravno, magičan. Gospodar prstenova je sniman na Novom Zelandu (Wellington, u kojem sam obitavao, bio je štab produkcije sva tri nastavka) i pejzaži su zaista filmski: ovdje predivni planinski lanci kroz koje su stupali Hobiti, ondje pitomi, prezeleni, krajolici nalik na The Shire, dom Hobita, u kojem mirno pasu ovce i krave. A ne nedostaju ni maslinjaci ni vinogradi (koje su prvi na ostrvu onomad posadili Dalmatinci) ni slatka janjetina, koja lijepo ide sa fenomenalnim lokalnim vinima. Elem, raj na zemlji.

Na Novom Zelandu sam se našao povodom festivala umjetnosti koji je posvetio jednu heftu književnosti, koja takođe lijepo ide sa vinom. Lokalno stanovništvo je zainteresovano za svijet, možda zato što je isti podaleko, čini se da ih zanima kako drugi ljudi žive, što će reći da vole da čitaju. Novi Zeland je zvanično bikulturan pored evropske, maorska kultura je dio naslijeđa - pa su nam festivalski zvaničnici više puta poželjeli tradicionalnu maorsku dobrodošlicu, što je istovremeno bilo egzotično i civilizovano. Ta se ritualna dobrodošlica sastoji od vikanja i pljeskanja po butinama i prsima, ali zapravo samo naglašava odsustvo nasilja i sikiracije - jednog dana sam čuo neku majku kako viče na dijete i taj zvuk je parao uši u pitomom zvučnom pejzažu, kao kad neko struže stiroporom po staklu.

I dok sam se ja baškario u tom raju na zemlji - prosječna dnevna temperatura 20 stepeni Celzijusa, pošto je sad tamo kraj ljeta - izvali se Slobo, nespokoj mu duši. Shodno tome, mnogi su me Novozelanđani o njemu zapitkivali, kao da mi je familija, pitali me šta mislim o njegovoj smrti, na šta sam ja necivilizovano odgovarao da se nadam da je umro u groznim bolovima.

A šta sam im mogao reći? Kako mu se na omotu njegove predratne knjige (kako li se ono zvala? Godine raspleta, ja mislim.) neukusno, socijalistički preko stomaka prelamala kravata na štrafte, ista ona koju je volio da nosi u Haagu? Kako sam se cirka 1988. svađao sa izvjesnim pripadnicima starije, komunističke generacije koji su tvrdili da nam treba Slobina čvrsta ruka? Kako se skoro svaki put kad vidim finu salvetu sjetim da je sudbina Bosne i Hercegovine bila nacrtana na salveti u Karađorđevu? Kako mu je donja vilica bila srodna Musolinijevoj? Kako sam za vrijeme rata paranoično ubjeđivao mnoge Amerikance da je Newt Gingrich - moćni ultradesni republikanac koji je tada harao Kongresom - isti Slobo, ista zla faca, kao da su rođena braća? Kako je pomračenje uma u Srbiji za Slobina vakta dostiglo takve ponore da je na dan kad je oboren srpski i svjetski rekord u dnevnoj inflaciji (323%) na naslovnoj strani Politike osvanuo članak o havajskom poglavaru koji je bio potomak crnogorskog mornara pod imenom Spasoje? Kako su dva srpska biznismena onomad lansirala kolonjsku vodu pod imenom Srbin, čija je bočica imala oblik ručne granate? Kako je cvijet u Mirinoj kosi nekako bio vizualni izraz nepojmljivog zla, kao da je ubran u paklu? Kako je Marko, njegov sin, nekom tipu u svom disko-klubu izvadio oko, zato što ga je nesretnik ružno pogledao? Kako mu je ćerka Marija - dok je Slobo sa pištoljem u ruci stajao opkoljen specijalcima, koji bi ne tako davno prije toga za njega dali život, dok se premišljao da li da strovali kuršum u sljepoočnicu - vikala: „Pucaj! Pucaj!” nehotično citirajući, manje-više, izvjesnog Alfonsa Kaudersa („Pucaj, bre, kakav si ti to Srbin?”)? Kako sam jednom sanjao da intervjuišem Slobodana: on sjedi za svojim radnim stolom, ja sa druge strane, i sve je u redu dok se on ne digne, dođe do mene, unese mi se u lice i kaže: „A ti voliš Muslimane!”, a ja, koji volim Muslimane, ne mogu da prozborim, svjestan da je zrak u mom snu natopljen Slobinim zlom? Kako mi se plače kad vidim neku babu kako sa svijećom u ruci rida pred Slobinom slikom, k'o pred ikonom? Kako se neželjeno i neprestano Slobino prisustvo u mom životu često pretvaralo u osjećaj fizičke težine, tereta oko vrata?

 

Za neke, sretnije ljude, historija je ono što se uči iz knjiga, historija se sastoji od priča o ljudima koji su živjeli davno ili daleko, o događajima koji nisu ni nalik na ono što se sada dešava, koji nemaju nikakve direktne veze sa njihovim životima, dok se posredna veza održava povremenim simboličnim ritualima, kao što je maorski ritual dobrodošlice. Za ostale - za nas - historija je noćna mora iz koje se ne možemo probuditi, narativ nad kojim nemamo nikakvu kontrolu: ja ne bih bio ono što jesam da nije bilo Slobe, ali on bi bio potpuno isti da mene nikad nije bilo. Njemu naši životi nikad ništa nisu značili, pošto smo bili i jesmo lišeni upliva i utjecaja na kroj teške historijske kape koju nam je navalio na glavu. On je toga, naravno, uvijek bio svjestan i otud je dolazila njegova arogancija u Haagu - njemu nijedan ljudski sud nije bio nadležan, pošto mu nijedan ljudski život nije ništa značio.

U Gospodaru prstenova, Hobit Frodo, čovjek-dijete, dobije zadatak da spasi svijet tako što će uništiti prsten koji bi snagama zla dao neograničenu moć. Jedino mjesto gdje će taj prsten sigurno biti uništen je Mordor, zemlja mraka i vatre, sjedište snaga zla. Na putu u Mordor, Frodo se probije kroz razne opasnosti i peripetije, i što je bliže centru zla, to mu je prsten teži, sve više nalik na mlinski kamen. Ali kad se na kraju liši tog tereta i baci prsten u vatreni ambis, svijet je spasen. Kako bi lijepo bilo da je historija bajka u kojoj bi Slobu progutale vječne vatre pakla, a mi bismo se oslobodili ovog tereta oko vrata. Kako bi lijepo bilo da je Požarevac malo mjesto u Mordoru.

BH Dani, 24.03.2006.

2007

Ljubav i prepreke

Zatvorenih očiju, osluškivao sam zvukove: ritmično klopotanje voza u pozadini i dva muška glasa. Jedan dubok, govorio je s južnosrbijanskim akcentom; drugi potmuo, s izgovorom tipičnim za sarajevske šanere: meki suglasnici dodatno umekšani, a samoglasnici zaglavljeni negdje u grlu. Nije mi bilo jasno o čemu pričaju, ali sam čuo klokotanje tekućine u boci i pucketanje žara cigarete.  

- Francuska, reče Sarajlija.  

- Zabrana ulaska.  

- Njemačka.  

- Zabrana ulaska.  

- Grčka.  

- Nikad bio.  

- Zabrana ulaska.  

- Alal ti vera, reče Srbijanac kroz smijeh.  

Voz se zaustavljao; čuo sam kako se otvaraju vrata. Ustali su jedan za drugim i izašli iz kupea. Otvorio sam oči nakon što su se vrata zatvorila. Stajali su ispred prozora i pušili. Kroz prozor sam vidio muškarca i ženu kako trče prema vozu, oboje sa po dva kofera koji su ih ritmično kljucali po cjevanicama - žena je imala podljev na nozi. Ozbiljno sam razmatrao mogućnost bijega: s gutom novca u džepu i svojim mladim životom na umu, situacija mi je izgledala zabrinjavajuća. Na nesreću, moji saputnici su svojim guzicama blokirali prolaz - pri čemu je jednom od njih pola dupeta ispalo iz hlača. Koji trenutak kasnije, voz je uz trzaj krenuo; bacili su cigarete kroz prozor i vratili se u kupe. Ponovo sam zatvorio oči.

- Znaš ti Tuku?, upita Sarajlija.  

- Ne.  

- A Fahru?  

- Kojeg Fahru?  

- Ma, Fahru Zvjera.  

- Fahro Zver. Onaj što mu je odgrizlo nos?  

- Jest, tog Fahru.  

- Nisam imao čast.  

- U kojem si ti bloku bio?  

- U Sedmici.  

- Silovanje?  

- Pljačka.  

- Pljačka je u Šestici.  

- E pa ja sam bio u Sedmici, odbrusi Srbijanac zlovoljno.  

- Ja sam bio u Petici. Ubistvo.  

- Baš lepo.  

- Malo sam bio popio.  

- Život je smrt ako čovek ne može tu i tamo malo da popije, zaključi Srbijanac dubokoumno i potegne iz boce.  

Odjednom zašutješe. Počela je da me mori pomisao da su nanjušili moj strah i da bi me istog trena mogli zaklati i pokupiti sav novac. Kada sam čuo da se jedan od njih pomjera i osjetio kako mi se približava, otvorio sam oči. Zurili su u mene zbunjeno.  

- Probudilo se dijete, reče Sarajlija. 

- Gde ti ideš?, upita Srbijanac.  

- Zagreb, rekoh.  

- A što?  

- Kod djeda.  

- Da baba ima muda, bila bi deda, reče Sarajlija, ničim izazvan.  

- Je l imaš kakvu zgodnu seku da je malo pripazimo?, upita Srbijanac, oblizujući usne.  

- Nemam, rekoh.  

Moj je djed bio davno umro, a i da nije, nikad nije živio u Zagrebu; a sestru sam imao. Istina je bila da sam sa svežnjem novčanica u džepu krenuo u Mursku Sobotu sa zadatkom da kupim zamrzivač. Nekoliko sedmica prije ovog putovanja moj je otac sazvao porodični sastanak. U životu svake porodice dođe trenutak, započeo je, kada postane neophodno nabaviti veliki zamrzivač. Zamrzivač u frižideru više nije bio dovoljno velik za naše potrebe. Valjalo je zamrzavati hranu - meso uglavnom - za djecu koja rastu. Osim toga, morali smo u svakom trenutku imati dovoljno hrane na raspolaganju za brzo improvizovanje gozbi u slučaju posjete nekih od mnogobrojnih porodičnih prijatelja. U pitanju je dobrobit naše porodice - ona nam nalaže nove investicije, rekao je moj otac. Izobilje je zahtijevalo prostor za skladištenje. Moj otac se volio igrati porodične demokracije i često smo morali prisustvovati sličnim sjednicama kako bismo glasali za odluku koju je moj Otac bio prethodno donio. Ovaj put čak nije bilo ni prigovora: iako je željela zamrzivač, majka je prevrtala očima na očevu retoriku; ja sam, kao pravi sedamnaestogodišnjak, bio vidno nezainteresovan za cijelu priču; sestra je vodila zapisnik sastanka isuviše sporo da bi bilo korisno. Imala je trinaest godina i još uvijek je bila posvećena usavršavanju svog rukopisa.  

Na moje potpuno iznenađenje, bio sam jednoglasno izabran za kupca zamrzivača. Uvijek su mi bile čudne očeve metode: prvo je podrobno prostudirao najveći model zamrzivača dostupan na jadnom tržištu bivše Jugoslavije - onaj od četiristo litara - a onda je nekako iskopao da je isti najjeftiniji u Murskoj Soboti, malom gradiću duboko u Sloveniji, nedaleko od mađarske granice. Moj zadatak je bio da vozom dođem do Zagreba, a onda se autobusom prebacim do Murske Sobote, gdje ću prenoćiti u hotelu ambiciozno nazvanim Evropa. Sljedeći dan trebao sam isporučiti novac izvjesnom Stanku i tu je moja misija završavala - samo je još preostajalo da se vratim kući u jednom komadu.  

Sarajlija me je pažljivo promatrao, kao da se dvoumi da li da me okrutno kazni za moje prozirne laži. Nosio je odijelo i kravatu, ali su mu cipele bile totalno razvaljene, s đonovima koji samo što nisu otpali. Trepćući polako, kao da očima odbrojava trenutke, upitao je:  

- Guziš li ti šta?  

- Molim?  

- Guziš li šta? Koristiš li kurac za šta ti ga je bog dao?  

- Pomalo.  

- Ja volim da guzim, reče Srbijanac.  

- Nema ništa slađe od toga, reče Sarajlija.  

- Tako je, reče Srbijanac sjetno i počeša se po jajima. Imao je tetovirane šake; nosio je kožnu jaknu i nevjerovatno špicaste cipele, kao da ih je namjerno zašiljio kako bi lakše probijale lobanje njegovih neprijatelja.  

Iako je i sama glasala za moj odlazak u misiju Zamrzivač, majka se sve vrijeme brinula. S druge strane, ja sam se istinski radovao: Murska Sobota zvučala je egzotično i opasno. Ovo je bio prvi put da sam nekuda krenuo sam na put; to je bila moja prva prilika da doživim iskustva iz kojih bi se mogla izroditi istinska pjesma. Bio sam pjesnik u nastanku; ispisivao sam sveske i sveske stihova o temi tinejdžerske čežnje i rezultirajuće nepodnošljive dosade. Za ovu sam se ekspediciju posebno spremio: nova sveska; rezervne olovke; knjiga Rimbaudovih pjesama - moja Biblija (Dok su me bešćutne rijeke nosile nizvodno/osjetih kako splavar otpušta konopce...); kutije Marlbora (umjesto šugave Drine koju sam inače pušio); i jedna kontracepcijska pilula koju sam dobio u zamjenu za Emerson, Lake and Palmer Live, trostruki LP koji mi je postao nezanimljiv nakon što sam otkrio Sex Pistolse.  

Bio sam nevoljki djevac, i svaki djelić mesa što mi je visio na kostima vapio je ljubav. Duboko sam vjerovao, kao i većina adolescenata, da izvan uskih krugova porodice, prijatelja i uštogljenih školskih drugarica leže prostrane i divlje teritorije čistog seksa, gdje svaki pogled ili dodir obavezno završava neobuzdanim parenjem. Bio sam spreman: pripremajući se za put, u svom mozgu natopljenom hormonima isprobavao sam bezbrojne varijacije istog zapleta i na kraju odlučio da će u svakom slučaju presudni moment biti onaj kada ženi ponudim pilulu, izražavajući time svoju prevashodnu brigu i džentlmensku odgovornost - nije bilo te žene koja me je mogla odbiti.  

- Izgledaš mi ko pametan tip, reče Sarajlija. - Baš me zanima hoš provalit ovu zagonetku.  

- Da čujemo, reče Srbijanac. 

- Nema glave, al ima stotinu nogu, ima hiljadu prozora i pet zidova. Nikad nije isto, a vazda je skoro isto. Crno je i bijelo i zeleno. Nestane, pa se opet vrati. Smrdi na balegu i slamu i mašinsko ulje. To je najveća stvar na svijetu, ali ti može stati na dlan.  

Sarajlija me fiksirao pogledom, odsutno gladeći trodnevnu bradu, kao da se prisjeća sebe u mojim godinama, prije nego što se ukrcao na pijani brod zrelosti, prije nego što je otkrio rješenje zagonetke.  

- To je kuća, reče Srbijanac.  

- Kaka to kuća ima sto nogu, jebem te budalasta, reče Sarajlija.  

- Jes mi to rekao da sam budala?, reče Srbijanac unoseći mu se u lice, čvrsto stisnutih šaka.  

- Dobro, ba, uredu, reče Sarajlija. Ustao je i zagrlio Srbijanca. Zagrlili su se i izljubili, a onda se vratili na svoja mjesta. Ponadah se da su zaboravili na zagonetku, ali Sarajlija nije odustajao; kuckao me je cipelom po koljenu. 

- Znaš li šta je to, mali?

- Ne znam.

- Slon, reče Srbijanac.  

- Neka tebe, reče Sarajlija. Srbijanac skoči, spreman za tuču; Sarajlija ustade; izljubiše se; sjedoše. 

- Poštovanje, reče Srbijanac. - Da ti ne bih rascopao tu glavu.  

Sarajlija nije obratio pažnju. - Znaš li šta je?, pitao me. Pravio sam se da razmišljam.  

- Sve, reče Srbijanac. - To ti je sve što postoji. 

- Uz dužno poštovanje, jarane, to nije tačan odgovor.  

- Ko kaže?  

- Pa sve ne nestaje pa se opet vraća.  

- Ma ko kaže?  

- Svi znaju da je tako.  

- Ja kažem da nije.  

- Sve ti ne može stati na dlan.  

- E, ja kažem da može, reče Srbijanac i ustade, šaka stegnutih čvršće nego ikad. Sarajlija je ostao sjediti odmahujući glavom. Očigledno je odlučio da mu se tuča ipak ne isplati.  

- Dobro, ba, reče. - Kad si tolko navalio, jest sve, jebaji ga.  

- Zato što jeste, reče Srbijanac i okrenu se prema meni. - Pa zar nije? 

Blještava jasnoća svitanja: svjetlost se prikrada preko blatnjavih polja; avion para nebo ostavljajući bijeli ožiljak; u susjednom kupeu pijani vojnici urlaju pjesme o ljubavi i silovanju. Ona dvojica su u neka doba ušutjeli, iscrpljeni naklapanjem, a ja sam zaspao. Kada sam se probudio, više ih nije bilo, iza njih je ostao samo znojni zadah bezumlja. Zapisao sam konverzaciju i zagonetku, po sjećanju, a onda i mnoge druge stvari. Na ovom putu, na moju radost, sve je bilo vrijedno zapisivanja.

U Zagrebu sam sjeo u autobus za Mursku Sobotu. Neobična zagorska brda sa kućama kao s razglednice, tu i tamo poneki bajkoviti zamak na brežuljku. Na horizontu je zdravi i pismeno obučeni seljak vodio stado zdravih, debelih krava. Koke su iskopavale crve na prašnjavom putu. Pomamno sam zapisivao svaku pojedinost - izgledalo je kao da je neko ukrasio krajolik specijalno za moj dolazak. Čovjek pored mene bio je zadubljen u rješavanje križaljke; mrštio se i nervozno grizao olovku. Iskrzane manžete, ratarske ruke; krupna slova ispadala su iz malih kvadratnih polja. U jednom trenutku podigao je svoje besprijekorno obrijano lice prema meni i, kao da sam neki asistent koji tu hvata zabilješke, upitao: Najveći grad na svijetu? Pariz, rekoh i on se vrati svojoj križaljci.  

Bilo je to 1984. Bio sam dug i žgoljav; noge su me boljele od ukočenosti, a nije bilo šanse da ih protegnem u prenatrpanom autobusu; osjećao sam gnoj koji nadire i sazrijeva u bubuljice; u toku je bila i neizbježna erekcija. To je mladost: neprekidni osjećaj nelagode zbog kojeg uvijek čezneš za mjestom gdje ćeš se osjećati normalnim i gdje možeš nesmetano uživati u svojim ranama. Moji roditelji su, međutim, vjerovali da je njihova dužnost da me izvedu na pravi put, gdje ću biti normalan. Povremeno bi upriličili spontane rasprave o mojoj budućnosti tokom kojih bi insistirali da se izjasnim o tome šta želim od života. Odgovarao sam citatima iz Rimbaudovih tirada o neznanom kvantitetu što se budi u univerzalnoj duši naše epohe, o mirisima, zvukovima, bojama, bujicama misli i tome slično. Ne moram ni spomenuti da su bili prestravljeni činjenicom da pojma nemaju o čemu im sin govori. Roditelji ne znaju ništa o svojoj djeci; šta god oni misle da znaju, djeca su uvijek jedan korak ispred njih. Moji duševni monolozi redovito su navodili oca da zažali što me nije češće mlatio kao dijete; majka je potajno čitala moju poeziju - u sveskama sam pronalazio tragove njenih zabrinutih suza. Znao sam da je cijela poenta projekta „Zamrzivač” bilo da me se suoči s onim što je otac nazivao prljavim vešom života (iako je majka uvijek prala njegov prljavi veš) - htio me je natjerati da iskusim iste one banalne, svakodnevne situacije koje su sačinjavale život mojih roditelja i tako pojmim njihovu neophodnost. Željeli su da se i ja pridružim velikoj zajednici ljudi kojima je skupljanje i skladištenje hrane glavni organizacioni princip u životu.  

Hrana - bah! Potpuno sam zaboravio na sendviče s piletinom i paprikama koje mi je majka spremila. U svojoj bilježnici poetično sam diskutovao primamljivu mogućnost da jednostavno produžim pored Murske Sobote, nikada ne kupivši zamrzivač. Vozom do Austrije, a onda dalje za Pariz - bacio bih se u neiscrpno vrelo života. Odjebao bih fakultet i budućnost koja nalaže gomilanje hrane i kupio jednosmjernu kartu za neizvjesnost. Žao mi je, rekao bih roditeljima, ali morao sam ovo učiniti. Morao sam dokazati da čovjek može proživjeti dug i sretan život, a da ni jednog trenutka ne poželi da posjeduje zamrzivač. U svakom putovanju ucrtana je zastrašujuća, radosna mogućnost da povratka nema. To je razlog što se opraštamo, zapisao sam u svesku. Znali ste da se to može desiti kad ste me poslali u monstruozni grad, u beskrajnu noć, kad ste me poslali u Mursku Sobotu.

Nikad prije nisam uzeo sobu u hotelu. Strepio sam da me neće pustiti u hotel Evropa, jer sam premlad. Plašio sam se da neću imati dovoljno novca ili da će neko odjednom otkriti da mi je lična karta falsifikovana. Vježbao sam šta ću reći kad dođem na recepciju i vježba se ubrzo pretvorila u fantaziju u kojoj mi zgodna recepcionarka nezainteresovano uzima podatke, vodi me do moje sobe, a već sljedeći trenutak trga uniformu sa sebe i uranja me u vlažno obilje zadovoljstva. I ta fantazija je vjerno zabilježena u mojoj svesci. 

Naravno, ispostavilo se da je recepcionar stariji muškarac po imenu Franc, rutav i zlovoljan. Kada sam stigao, on je razgovarao sa parom stranaca koji su, shodno prilici, bili putnički odjeveni - patike, vrećaste hlače i nepropusne vjetrovke. Nešto su od njega zahtijevali, čemu on nije htio udovoljiti. Sudeći po njihovim razvučenim samoglasnicima i unjkavom jadikovanju, bili su Amerikanci. Nisam znao kako se procjenjuje dob ljudi starijih od mene, ali sam zaključio da je žena vjerovatno mlađa od moje majke, možda zbog njenih glatkih, neoštećenih ruku. Muž je bio niži od nje, lica izbrazdanog borama, sa rupicom na bradi dovoljno dubokom da se u nju zavrne šaraf. Žilavim šakama oslanjao se o pult, kao da se sprema nasrnuti na recepcionara. Franc je imao tanke brkove nalik na neki dlakavi talog razmazan povrh gornje usne. Na vratu je imao nekoliko dubokih ogrebotina od noktiju.  

Zapamtio sam ove pojedinosti, iako ih nisam zapisao, zato što sam proveo cijelu vječnost čekajući da im Franc izda sobu. Počeo sam zamišljati razgovore koje ću povesti ako se ona i ja slučajno zadesimo skupa u liftu, razgovore tokom kojih je njen neugledni suprug bio zamandaljen u dalekoj stvarnosti. Na svom srednjoškolskom engleskom rekao bih joj kako mi se dopada njeno lice obliveno zdravim putničkim rumenilom, kako želim da u naručju držim naš ljetni svitaj, da se u zagrljaju doteturamo do njene sobe, gdje ne bismo stigli čak ni do kreveta nego bismo... i tako dalje. Odlučio sam da se zove Elizabeth.  

- Thank you, reče ona konačno, odmičući se od pulta.  

- You welcome, reče Franc.  

Ja mu nisam bio nimalo zanimljiv, niti sam mu predstavljao ikakav izazov: sa mnom je mogao pričati na slovenskom i ignorisati sve moje zahtjeve. Uzeo mi je ličnu kartu i novac i zauzvrat mi pružio veliki ključ sa kruškastim drvenim privjeskom na kojem je bio urezan broj 504.  

Elizabeth i njen suprug su još uvijek čekali lift, sašaptavajući se. Pogledali su me i uradili ono što Amerikanci rade (što ću mnogo kasnije saznati) svaki put kada im se pogledi nehotično sretnu: podigli su obrve, usukali usne i razvukli lice u izraz nedužne nezainteresovanosti. Ništa nisam rekao, niti sam se nasmiješio. Kruška koju je Elizabeth držala u ruci nosila je broj 505, tako da sam, kada smo izašli iz lifta, krenuo za njima. Moja je soba bila preko puta njihove; dok smo ulazili u svoje sobe, Elizabeth se okrenula i ozračila me predivnim osmijehom.  

Upravo sam u Murskoj Soboti prvi put iskusio nesavladivu tugu hotelskih soba: nikad upotrijebljena bilježnica; pokrivač s desenom pakleno crvenih cvjetova; crno-bijela fotografija opustošenog morskog odmarališta; zgužvane papirne maramice u kanti za smeće, vjerovatno natopljene sokovima slučajnog snošaja. Prozor je gledao na krov betonske garaže - velika lokva u sredini bljeskala je kao pustinjska fatamorgana. Nije bilo šanse da ja provedem noć sam u ovoj pećini jada. Moram pod hitno naći mjesto na kojem se okupljaju zgodne Slovenke! One što ustrajno odbijaju nabacivanja smotanih Slovenaca, čuvajući svoje djevičanstvo za sarajevskog frajera sa pilulom u džepu, frajera kojem će dopusti da nesmetano pohara njihova dragocjena tijela.  

Na glavnoj ulici Murske Sobote nije bilo žive duše; samo bi povremeno prodrndao poneki gradski autobus, prazan i slabo osvijetljen. Koliko sam mogao vidjeti, nije tu bilo nikakvih kafića, niti disko klubova, niti omladine - samo zatvorene prodavnice: ukočene lutke s rukama raširenim u mutnu gestu dobrodošlice; kule koncentričnih lonaca nazirale su se iza cijelih porodica tava; pojedinačne cipele naredane na policama, toliko raznolike veličinom i oblikom da se činilo da svaka predstavlja po jednu nestalu osobu. Zatim sam ugledao prodavnicu u kojoj ću svojoj porodici kupiti propusnicu za budućnost. U izlogu se presijavao ogromni zamrzivač, isti kao u reklami.

Odlučio sam istražiti sporedne ulice, ali ni u njima nije bilo ničega osim niza usnulih kuća i zamornog žamora TV prijemnika, koji se probijao kroz hiljadu mračnih prozora. Nebo je bilo mjestimično posuto zvijezdama. Neonska reklama u daljini osvjetljavala je ulaz u bar po imenu Bar. 

U Baru nije bilo nikoga osim bradatog, žabolikog muškarca, koji se bradom oslanjao o rub krigle s pivom. Oblak dima, gust kao duh, visio mu je nad glavom. Ne podižući glavu, zagledao se u mene, kao da je sve ovo vrijeme samo mene čekao da stignem s nekom važnom porukom. Poruka nisam imao, te sjedoh za sto na drugom kraju, pored šanka iza kojeg, koliko sam mogao vidjeti, nije bilo nikoga. Zapalio sam cigaretu, riješen da ovdje dočekam ulazak prvog primjerka ženske ljepote.  

I on je zapalio cigaretu; otpuhnuo je kao da dušu ispušta. Počeo sam smišljati pjesmu u kojoj narator ulazi u prazan bar, puši i pije u samoći, a onda otkriva da je barmen mrtav, zavaljen u stolicu iza šanka, lijevom rukom poseže za kriglom u kojoj se još uvijek pjeni pivo. Sveska mi je ostala u hotelu tako da ovo nisam mogao zapisati, ali nisam odustajao - nastavio sam smišljati rime, pijući pivo i nastojeći da ne gledam u njegovom pravcu. Većina ljudi umre a da to niko ne primijeti i pomislio sam kako i mene može sustići ista sudbina, još ove noći. Kad otkriju moj leš, sa svežnjem para i misterioznom pilulom u džepu, pitat će se: Gdje smo bili kada smo mu najviše trebali? Zašto ga nismo lišili djevičanstva prije nego što je zauvijek nestao? 

Čovjek ustade i zatetura se prema meni. Ramena jakne dosezala su mu skoro do lakata, kao da se iznenada skupio; crvena kravata izrastala je iz košulje; nosio je mali šešir sa zataknutom, sad već sasvim pohabanom, peruškom. Sjeo je za moj sto, promrmljavši nekakav pozdrav. Okrenuo sam se prema šanku, ponovo u potrazi za konobarom. Čovjek je nešto trabunjao, pokazujući na šank, i ja klimnuh glavom s odobravanjem. Zvukovi su postepeno prerasli u cijele rečenice, ispresijecane povremenim krkljanjem ili udarcima šakom o sto. Nisam uspio razlučiti je li popizdio zbog mog prisustva u njegovom brlogu ili mi je izricao dobrodošlicu.  

Konačno se pojavila i konobarica koja posadi dvije velike krigle na naš sto. Zatim mi je spustila svoju toplu ruku na rame, u znak podrške, za slučaj da nešto nije uredu. Bila je tako krupna da joj je lice izgledalo kao da je tapecirano; mirisala je na kolače i torte. Pijanac je podigao kriglu i držao je tako sve dok i ja nisam podigao svoju. Nazdravismo. Otpili smo i rukom obrisali pjenu. Uzdahnuo je s odobravanjem. Ja sam izdahnuo. Nastavili smo piti i pušiti u tišini. 

Pivo je pristizalo i čovjek odluči da mi se otvori: klateći se naprijed-nazad, prezrivo je odmahivao rukom i upirao prstom u raznim smjerovima, a zatim počeo plakati. Suze su potekle niz kapilarima prošarane obraze.  

U redu je, rekoh. Sve će biti u redu. On je samo odmahivao glavom. Činilo se da za njega nije bilo nade niti olakšanja. Konobarica nam priđe s novom turom piva i krpom u ruci i stade mu tapkati lice, kao da je već bila navikla brisati njegove uplakane obraze. Bar je bio mračan i prazan; ja pijan. Konobarica je nezainteresovano brisala čaše za šankom; vrijeme je prolazilo u tišini. Šta će biti sa svijetom kada tebe ne bude? Rimbaud je pisao. Šta god da bude, neće biti nikakvog traga od sada. I ja počeh plakati.  

Napustio sam Bar, rukava natopljenih suzama i slinama. Sjećam se kako mi je konobarica barem jedanput obrisala lice krpom koja je vonjala na prljavo suđe. Odlazeći, ostavio sam joj povelik dio zamrzivačkog fonda. Zaključala je vrata za mnom. Čovjek je ostao unutra, glave pažljivo položene na čistinu u šumi krigli. Nakon što sam stupio na opustošene ulice Murske Sobote, preplavio me je val euforije. Ovo je bilo iskustvo: izgubio sam glavu i učestvovao u spontanom izlijevanju emocija; pio sam sa polusvijetom, baš kao i Rimbaud, vjerovatno, nekada u Parizu; rekao sam odjebi jebenom odgovornom životu koji su mi roditelji namijenili; proveo sam vrijeme u podzemlju Murske Sobote i izašao iz njega natopljen suzama i znojem; u džepu mi je bila magična pilula. Neko noćas mora da me voli. 

Našao sam se u parku koji je odisao zemljanim, vlažnim mirisom pupajućeg drveća i tek iznikle trave. U samom središtu parka stajao je pozelenjeli bakreni spomenik partizanu sa puškom uperenom ka nevidljivim krošnjama. Ispod svjetiljke je stajao čovjek sa šubarom, držeći povodac u ruci. Irski seter trčao je ukrug ganjajući zamišljenog prijatelja i svako malo zastajkivao kako bi gazdi uputio ohrabrujući pogled. Šubara je bila iste riđe boje kao i pas i na trenutak pomislih kako čovjek nosi mrtvo irsko štene na glavi. Malo dalje, izvan dometa svjetiljke, neki par se fatao, ruku uronjenih u tijelo onog drugog. Upravo sam bio odustao od traženja ljubavi kada na pješačkom prelazu ugledah dvije djevojke u lijepim dugim kaputima - hodale su držeći se pod ruku. Čuo sam potpetice kako klepeću dok su prelazile ulicu približavajući mi se; smijale su se i čavrljale, bile su našminkane, a kosa im je blistala kao posuta injem. Jedna je imala dugu usku bradu; druga je imala krupne, tamne oči. Išle su kroz park, birajući osvijetljene staze. Krenuo sam za njima. Na izlazu iz parka nastavile su glavnom ulicom, kojom je upravo prolazila cisterna; dva muškarca u gumenim čizmama i plastificiranim kombinezonima prali su cestu. Asfalt se presijavao; djevojke su požurile prema suhom dijelu trotoara. Jaki mlaz vode dohvatio mi je cipele i potpuno ih natopio. Kada sam se dokopao suhe teritorije, moje šljapkanje je za sobom ostavljalo vlažan trag.  

Naglo su zastale ispred prodavnice s bijelom tehnikom i stale odmjeravati moj zamrzivač. Jedna od njih se osvrnula i pogledala prema meni nakon čega sam se ja, u panici, zapiljio u izlog putničke agencije. Izlog je bio nevješto dekorisan izblijedjelim fotografijama sunčanih jadranskih otoka koji su, svi odreda, bili fotografisani iz zraka. Nastavile su dalje, ubrzavajući korak i njihov se ritam ubrzo poklopio sa lupanjem moga srca. Nakon toga više nije bilo povratka, apsurdnost ove potjere stvorila je neraskidivu vezu među nama. Skrenule su za ugao i ja sam potrčao za njima, uvjeren da se konačno približavamo cilju. 

Kada sam skrenuo, vidio sam ih kako stoje s muškarcem u džinsu, čije su ogromne lopataste ruke zaštitnički počivale na njihovim ramenima, dok su one pokazivale prema meni. Osmjehnuo se pozivajući me da priđem i, u tom kratkom trenutku ludila, zaista sam povjerovao da me zovu da im se pridružim, samo što je on već sljedećeg trenutka vrlo nedvosmisleno počeo sprintati prema meni. Potrčao sam brzinom straha i pojurio niz glavnu ulicu, gazeći kroz lokve. Lakši od pluta, plesao sam na valovima. Nisam imao vremena osvrnuti se da provjerim u koja je doba moj progonitelj, ali sam jasno čuo topot njegovih sigurnih koraka. Oh, sav užas tijela koje nije doraslo snazi tvog straha - bez obzira kako brzo sam htio trčati, moja stopala su odbijala poslušnost, kližući na mokroj podlozi. U neka doba je on odustao od potjere, ali sam ja sam nastavio trčati.  

Hotel Evropa ukazao se ispred mene u sasvim drugoj ulici. Mokar do gaća, bjesomučno sam gurao i potezao ulazna vrata sve dok Franc - hronično sjeban dvadeset i četverosatnim smjenama - nije prišao i otključao ih. Provukao sam se pored njega, intenzivno se koncentrišući na pravolinijski hod, u nadi da neće primijetiti koliko sam pijan. Pritisnuvši dugme, strpljivo sam čekao lift, dok se moj centar za ravnotežu borio sa valovima pijanstva. Bio sam spreman čekati i cijelu noć ako treba - jedva sam stajao na nogama, nije bilo šanse da se pješke popnem na beskonačno daleki peti sprat - ali je Franc u neka doba zarežao da je lift stigao; stvarno, vrata lifta bila su širom otvorena. Ušao sam i lift me ponio uvis, a ja sam duboko udisao svoj vonj, kao što vatrogasci udišu kisik.

Ključ je odbijao ući u bravu, kako god jako ja gurao. Sve je išlo po zlu: prvo sam koljenom spucao vrata, pa onda stopalom, i tako nekoliko puta. Trebam li reći da je boljelo? Trebam li reći da mi je od bola bilo još gore? Trebam li reći koliko sam se prepao kada sam čuo kako se ključ okreće i ugledao Elizabeth kako stoji na vratima, i navlači krajeve ogrtača preko grudi? Blistava koža, kosa razbarušena; mirisala je na snove. Mogu li nekako pomoći?, pretpostavljam da je rekla. Ja nisam rekao ništa. Njen suprug je tako glasno hrkao da sam pomislio da folira, ta bijedna kukavica. Pogledala me je pravo u oči; a u tim očima vidio sam ljubav. Htio sam je uzeti za ruku, prepunu prstenja, kao zlatom optočena palača; htio sam je poljubiti; htio sam da napusti svog hroptavog muža i da se baci na uzgajanja muževnosti u vrtu moje mladosti. Trebala mi je samo jedna prava riječ, iskra od koje će buknuti naša zapaljiva tijela. Ja rekoh na engleskom: Pilulu?  

Excuse me?, reče ona. 

Iskopao sam pilulu iz zadnjeg džepa i pružio je na dlanu - izgledala je sićušna, onako makazama iskružena iz table u kojoj je bila upakovana. Pogledala ju je zbunjeno, a onda se osvrnula prema onesviještenom suprugu da provjeri da li još uvijek spava.  

What is it, honey?, upita on iz sna. Brzo sam strpao pilulu nazad u džep. Konačno shvativši da sam, uprkos svojoj mladosti, zapravo nevjerovatan džentlmen, Elizabeth mi dobaci jedva primjetan saučesnički osmijeh. Kada se na vratima pojavio njen muž u pidžami s bejzbol motivom, nabacio sam svoj najneviniji izraz lica. Da nemate možda tabletu? Za glavu? Pokazao sam na glavu, za slučaj da je bilo neke nedoumice o čijoj se glavi radi.  

No, Im sorry, reče Elizabeth zatvarajući vrata.  

Maybe Aspirin?, rekoh. One Aspirin? Aspirin?  

Zalupila je vratima i dvaput okrenula ključ u bravi. Očigledno nisam rekao pravu riječ. Ovo je bio rasplet koji nisam razmotrio. Bio sam uvjeren da smo se duševno povezali, da je struja potekla između naših drhtavih tijela. Klateći se pred okrutno zalupljenim vratima, htio sam pokucati, sve objasniti Elizabeth: da, zaljubljen sam u nju i ne, ne smeta mi što je udata. Nisam to uradio; vrata su bila zatvorena, da ne mogu biti zatvorenija. Čuo sam ih kako se sašaptavaju, kao muž i žena, i bilo mi je jasno da je ljubav ostala na drugoj strani, a ja joj nisam imao pristupa.

Ali ljepota mladosti je u tome što stvarnost nikada ne gasi žudnju, tako da sam, po ulasku u svoju sobu, ostavio vrata pritvorenim, za slučaj da se Elizabeth iznenada odluči ušunjati u moju postelju. Svako malo sam izvirivao, nadajući se da ću ugledati njena vrata kako se lagano otvaraju i Elizabeth kako požudno hita prema meni. Izvirivao sam tako treći ili četvrti put kada je Franc izašao iz lifta, zastao ispred njenih vrata i pokucao. Otvorila je i prošaptala nešto pokazujući prema meni. Bili su to posljednji trenuci moje samoobmane kada sam pomislio kako ga je pozvala da pita za mene - ostao sam stajati pored vrata, blesavo se kezeći.

Franc se okrenuo i uletio u moju sobu. Vidio sam samo odsjaj njegove ruke; zamahnuo je iz kuka i svezao mi šamarčinu. Osjetio sam kako mi obraz žari; oči mi se napuniše bijesnim suzama. Uzmicao sam prema krevetu dok nisam zapeo i pao. Franc me je šutnuo i onda nastavio šutati: osjećao sam kako mi vrh njegove cipele prolazi kroz tkivo stražnjice i butina i udara u rebra i trtičnu kost. 

Pod je smrdio na mašinsko ulje. Franc me nije udarao po licu, a mogao je. Pljunuo je, ne na mene, nego na pod. Nije se derao; samo je režao i siktao. Činilo se da mu ova serija brzih udaraca ne pada baš lako. Kada je konačno završio, dahtao je od napora. Na izlasku, sasvim smireno me je obavijestio da će, ako još jednom čuje i da pisnem, doći i oderati me od batina, a onda će me za uši izvući na ulicu i ostaviti miliciji da se pozabavi sa mnom. Dobar je čovjek bio Franc, iako malo neprijatan. Čak je na kraju lagano i krajnje pažljivo za sobom zatvorio vrata. 

Ležao sam u mraku, nesposoban da se pomjerim, sve dok nisam zaspao. Neonka je zujala u hodniku; čuo sam lift kako se uspinje i propada. Sanjao sam o ratu, o vladavini sile, o potpuno neočekivanim ishodima. Probudio sam se, očajnički želeći da sam kući, da sada ustajem uz miris prženica, očeve kolonjske vode i šampona od banane koji moja sestra osobito voli. Na radiju je vremenska prognoza (moji roditelji vole znati šta im budućnost nosi), a sestra se duri jer ne može slušati svoju omiljenu emisiju. Ulazim u kuhinju, prezrivo se prepustivši majčinom jutarnjem poljupcu, a doručak je spreman.  

Uspravio sam se i dohvatio pileći sendvič iz torbe. Hljeb se osušio, a kolutići paprike su se pretvorili u gorku kašu. Upalio sam svjetlo, pronašao svesku i, nakon dugotrajnog buljenja u prazan papir, napisao pjesmu pod nazivom Ljubav i prepreke. Prva dva stiha bila su: Između svijeta i mene su zidovi, / kroz njih moram proći da do tebe dođem.  

Tijela zaposjednutog tupim bolom i modricama, otišao sam do prodavnice i isporučio novac Stanku. Imao je bradu kao od čelične žice i šake prošarane nateklim venama. Nekoliko puta je prebrojao novac - falilo mi je nekoliko dinara i ja mu rekoh da su me pokrali u vozu; dvojica okorjelih kriminalaca ispraznili su mi džepove, ali nisu uspjeli naći ostatak para u torbi. Stanko me je procijenio pogledom i na kraju odlučio povjerovati u moju priču, odmahujući glavom sav užasnut nad svijetom koji otima od svoje djece. Ispunio je neki formular i onda mi pokazao gdje da potpišem. Rukovao se sa mnom iskreno i srčano, kao da mi čestita. Kada me je ponudio cigaretom, prihvatio sam i zamolio za još jednu. Pregledali smo zamrzivač. Stanko je bio toliko ponosan na njega kao da ga je on lično napravio. I stvarno je izgledao impresivno: ogroman, ledeno bijel, onako prazan nalik na mrtvački kovčeg; mirisao je na čistu, ledenu smrt. Isporučit će nam ga za dvije do tri sedmice, rekao je, a ako dotad ne stigne, da ga nazovemo.

Spavao sam u autobusu, a i u noćnom vozu, probudivši se tek kada mi je stomak počeo krčati i kada me je sve opet počelo boljeti od ukočenosti. Nisam imao novca da kupim hranu pa sam se morao zadovoljiti uspomenom na pileći sendvič. Svitala je zora; u kupeu je bilo užasno hladno. Vidio sam konja kako pase na livadi, iz nepoznatih razloga umotan u najlon; stabljike koje su podsjećale na mršave nadgrobne spomenike; na horizontu su se skupljali oblaci natopljeni neizmjernim suzama. Kada sam stigao kući, čekao me je doručak.  

Istog dana majka je oprala farmerice koje sam nosio na putu u Mursku Sobotu i nazad. Pilula se rastopila u džepu - ništa nije ostalo osim grudvice folije i plastike. Zamrzivač je stigao sedamnaest dana kasnije. Dupke smo ga napunili teletinom i svinjetinom, janjetinom i junetinom, piletinom i paprikama. 

U proljeće 1992, kada je počeo rat i u Sarajevu nestalo struje, sve se u zamrzivaču pokvarilo i usmrdjelo za manje od sedam dana.

BH Dani, 28.12.2007.

The New Yorker, Love and Obstacles, 28.11.2005.

AUDIO

Slušajte: ♫♪ Radio drama Alfons Kauders (22 min)