sinopsis

11. i 12. jula 1995. srebreničku enklavu su zauzele snage Vojske bosanskih Srba (VRS) i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP).

10. i 11. jula 1995. hiljade bosanskih muslimana pobeglo je iz enklave u bazu UN-a u Potočarima, blizu Srebrenice, gde su tražili zaštitu UN-ovog holandskog bataljona.

Istovremeno, približno 15.000 muškaraca, bosanskih muslimana iz enklave, kao i nekih žena i dece, okupili su se u selima Šusnjari i Jaglići i 11. jula u ogromnoj koloni krenuli kroz šume prema gradu Tuzli.

Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba VRS-a i članovi njegovog štaba razradili su plan da ubiju stotine vojno sposobnih muškaraca koji su izdvojeni iz grupe muslimana u Potočarima.

Ljubiša Beara, šef bezbednosti Glavnog štaba, bio je zadužen za organizaciju, transport, pogubljenja po kratkom postupku i pokapanja muslimanskih žrtava.

Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za bezbednost i obaveštajne poslove u Glavnom štabu, nadgledao je Ljubišu Bearu na tim zadacima.

Ljubiši Beari su u tim zadacima pomagali:

Vujadin Popović, šef bezbednosti Drinskog korpusa; Momir Nikolić, šef bezbednosti Bratunačke brigade i Drago Nikolić, šef bezbednosti Zvorničke brigade.

Za instrukcije i naređenja za provođenje operaciju ubijanja, navedeni oficiri bezbednosti oslanjali su se na komandante Ratka Mladića, Radislava Krstića, Vinka Pandurevića, Ljubomira Borovčanina, Vidoja Blagojevića i druge.

Radivoje Miletić je bio vršilac dužnosti načelnika Glavnog štaba VRS-a i bio je glavni savetnik Ratka Mladića. On je imao ključnu ulogu u pripremama za provođenje Mladićevih naređenja.

Milan Gvero je bio jedan od sedam pomoćnika koji su bili neposredno odgovorni komandantu glavnog štaba, Ratku Mladiću. Kako bi prisilili muslimansko stanovništvo Srebrenice i Žepe da napusti to područje, vojska bosanskih Srba stvorila je nepodnošljive životne uslove za stanovnike enklave, vojno porazila muslimanske snage, onesposobila lokalne snage UN-a i sprečila međunarodnu zaštitu enklava spolja.

Sprovođenje plana da se liše života vojno sposobni muškarci iz Srebrenice počelo je poslepodne 12. jula prisilnim odvajanjem vojno sposobnih muškaraca iz Potočara od njihovih porodica.

Od poslepodneva 12. jula i tokom celog dana 13. jula, više od 1.000 vojno sposobnih muškaraca muslimana transportovano je u Bratunac, gde su tokom 14. i 15. jula bili privremeno zatočeni u zgradama i vozilima.

Ujutro 13. jula i tokom celog tog dana, više od 6.000 vojno sposobnih muškaraca muslimana predato je snagama bosanskih Srba koje su bile stacionirane uz put između Bratunca, Konjević Polja i Milića.

Većina tih zarobljenika transportovana je u Bratunac ili Kravicu gde su privremeno bili zatočeni u zgradama i vozilima, zajedno sa muškarcima koji su bili izdvojeni u Potočarima.

Masovno i sistematsko ubijanje muškaraca iz Srebrenice počelo je ujutro 13. jula u približno 11.00 sati i nastavilo se tokom jula 1995.

Do 1. novembra 1995. celokupno muslimansko stanovništvo bilo je uklonjeno iz Srebrenice i Žepe, a snage VRS-a i MUP-a su ubile više od 7.000 muškaraca i dečaka.

Izvor: optužnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu

3500 paketa

3500 paketa
Jovan Nicić

Na suđenju generalu Krstiću, Ljubiša Beara, bivši načelnik bezbednosti Vojske Republike Srpske, spomenut je više puta u vezi sa zločinom u Srebrenici. Jedan od možda najznačajnijih detalja jeste transkript presretnutog razgovora, koji je u postupku protiv Krstića priložio zaštićeni svedok optužbe „Z“, a koji su vodili general Krstić i Beara između 13. i 16. jula 1995. godine.

U tom razgovoru Beara se obraća Krstiću rečima: „Ali meni treba 30 ljudi, kao što sam zatražio.“ Krstić mu na ovo odgovara: „Uzmi ih od Tasića ili Sladojevića, ne mogu izvući više nikog za tebe.“

Beara: „Ali ja nemam ništa ovde. Trebaju mi danas i vratiću ih večeras. Krle, moraš da razumeš. Ne mogu da ti objašnjavam... Treba mi 15 do 30 ljudi sa Bobanom Inđićem. Ne mogu ništa da uradim.“

U nastavku razgovora Krstić predlaže Beari: „Proveri sa Blagojevićem, uzmi njegove Crvene beretke“, na šta Beara odgovara: „Oni nisu ovde, samo četvorica njih su još ovde. Otišli su...“

Krstić potom predlaže: „Ljubo, uzmi onda one momke iz MUP-a tamo gore.“  Beara: „Ne, oni neće ništa da rade. Razgovarao sam sa njima. Nema drugog rešenja nego tih 15 do 30 ljudi sa Inđićem. Oni koji su trebali da stignu 13-og, ali nisu.“

Na kraju razgovora Beara kaže: „Ne znam šta da radim. Ozbiljan sam, Krle. Imam još 3.500 paketa da isporučim i nemam rešenja“, na šta mu Krstić odgovara: „Videću šta mogu da uradim.“

Pretresno veće je u presudi Krstiću zaključilo da u ovom razgovoru Beare i Krstića „paketi“ predstavljaju šifrovani naziv za muslimanske zarobljenike, dok „isporučivanje“ znači pogubljenje.

Hag među nama, Fond za humanitarno pravo, 22.10.2004.

sećanje

Sećanje prevodioca
Emir Suljagić

Koliko-toliko organizovana kolona u kojoj su se srebrenički civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995, poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i čestih srpskih zasjeda, Srebreničani su se podijelili u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajedničkom odredištu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noći u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvatajući da sviće i da ne mogu dalje, oni koji su bili u skupini odlučili su predaniti u jednoj od izgorjelih kuća u samom selu, računajući da će tu biti mirni od srpskih potjera. Poslijepodne tog dana, slučaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvorište kuće prekoputa izbjegličkog skrovišta, tražeći vode. Donoseci vojnicima vodu, starica koja je živjela u toj kući pitala ih je: „Djeco, ima li Turaka?“ Poslovično su odgovorili da ima, na što je baba uzvratila: „Neka, da ima baba čim svinje 'raniti!“ Vojnici su se samo nasmijali i produžili.

U to vrijeme bio sam u Potočarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odveć brzo. Za četiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovništvo i njihove zajedničke prošlosti. No, pripreme za ono što se odvijalo pred očima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su malo duže. Još krajem aprila sam u kancelariji Vojnih posmatrača naišao na izvještaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica - Sarajevo - Srebrenica. U izvještaju su pominjali autobuse vojnika, artiljeriju, kamione municije, višecijevne bacače raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, raspoređenih u blizini Srebrenice, duž puta između Vlasenice i Milića. Grafitnom olovkom sam na komadić papira prepisao najvažnije stvari, uključujući i koordinate artiljerijskih oruđa i naročito bitnih SAM-ova. Zatim sam se popeo na sprat (bili smo smješteni u Pošti), gdje je bila mala telefonska centrala, i nazvao svog prijatelja u komandi divizije.

Kada sam mu, još uvijek pod dojmom šokantnih informacija, uznemireno ispričao o čemu se radi, dogovorili smo se da se nađemo u gradu, kod pijace. Dao sam mu taj papirić, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je čekao obavještajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao svoju priču, on je na mapi tražio i bilježio koordinate. Krenuo sam, a on me je uvjeravao kako će sve odmah šifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka između oficira ARBiH i Vojnih promatrača, on je, izražavajući svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, „prema našim izvorima, pokreti srpskih trupa uočeni ovdje i ovdje“, pokazujući na karti mjesta oruđa.

Tada, doduše, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom Žepu primijetila neuobičajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri „Gazele“ koje su oni vidjeli nalazio lično Ratko Mladić. Šest modernih transportera BMP 80, naoružanih lanserima „maljutki“ i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. Zaštitnom puku VRS-a, koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost. I taj izvještaj je proslijeđen komandi Drugog korpusa. I jedan i drugi raport su upućivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije završili u hladu nekog sefa ili ladice. U prilog tome ide i poruka koju je, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Orić. U toj poruci je stajalo: „Čuvajte se... Nešto se veliko kuha, čuvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i Žutog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali“. No, do tada je već sve bilo okončano. Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema riječima općinskih zvaničnika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino što je znao: pregovarao.

U Orićevom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog načelnika štaba, rahmetli Ramiza Bećirovića. On se još uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad Žepe srušili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vraćali iz Tuzle. Ramiz nije bio čovjek za krizne situacije: bio je oprezan, kolebljiv, nije volio improvizovati niti donositi velike odluke, štedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnotežu Orićevoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici više nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i liderskim karakterom mogao da se nosi sa okolnostima. Povrh toga, Drugi korpus nije dopuštao upotrebu sile u ponovnom zauzimanju Zelenog Jadra. Kada je sedmog jula počeo posljednji srpski napad, sve je bilo spremno za katastrofu.

Već prvog dana, linije odbrane u južnom dijelu enklave su izgubljene. Rezervnih linija nije bilo, a odbrana je bila plitka. Štab divizije se preselio na sprat Pošte, u kojoj je bio i centar veze. Slučajno sam se zatekao tu kada je došao kurir tražeći ručne bombe, kojih nije bilo. Bio je prljav, umoran i kao u transu ponavljao: „Da nam je samo ručnih bombi, sve bi ih povaljali. Imamo tromblona, al' ne pomažu.“ Nekoliko članova štaba je sa svojih opasaca skinulo bombe i pružilo mu ih. Ali, to nije bilo dovoljno. Stanovnici nekoliko okolnih sela su već poceli da dolaze u Srebrenicu, noseći zavežljaje hrane i odjeće. Već su se mogle čuti pješadijske borbe vođene na samom ulazu u grad.

Komandant 282. brigade, čija je to zona odgovornosti bila, preklinjao je: „Opkoljeni smo, treba nam ispomoć!“ „Izdrži jos malo, doći će“, govorio mu je Ramiz. „Ne znam koliko ću moći, pucaju sa svih strana.“ „Izdrži samo još malo, dolazi interventna četa!“ Iznenada, s druge strane veze više nije bilo nikoga.

I sljedeći dan su se najžešće borbe vodile na južnim prilazima gradu. Sada su stanovnici predgrađa napuštali svoje kuće; Srbi su bili preblizu. U Pošti je vrvjelo; kuriri su dolazili i odlazili, štab je pravio plan protivnapada, a holandski oficiri su od vlasti tražili da uzmu i oružje koje su im predali 1993. Odbijeni su iz dva razloga. Prvo, oružje koje su predali tokom demilitarizacije je bilo uglavnom nekorisno ili pokvareno. Municije za artiljerijska oruđa i tenkove ionako nije bilo, pa ni oni nisu bili od koristi. Drugo, povlačenje oružja sa depoa značilo bi da Srebrenica, barem formalno, prestaje biti demilitarizovana zona i da UN više ne snosi nikakvu odgovornost za njenu sudbinu.

Tu večer Vojni promatrači su odlučili da se povuku u Potočare. Nas dvojica prevodilaca, moj kolega Hasan i ja, trebali smo poći s njima. Hasan to nije želio, njegova porodica je još uvijek bila negdje u prenatrpanom gradu i on je htio biti s njima. Ja sam pošao. Dok smo se vozili prema Potočarima, Srbi su nas gađali sa okolnih brda. Tek kada smo došli u holandski logor, počeo sam shvatati šta se desava. Pokazali su mi gdje ću spavati. Razgovarao sam sa jednim od naših ljudi zaposlenih kod plavaca. Usred razgovora sam zaplakao, ponavljajući jedno te isto: „Sve je otišlo u materinu. Zar ne vidiš da je sve gotovo, čovječe!“ Nije mi vjerovao. Danas je, iako je bio skoro zakleti pacifista, na nekoj turskoj vojnoj akademiji.

Sljedećeg jutra sam otkrio da je osnovni razlog za zabrinutost mog šefa bio što je u Pošti u gradu zaboravio pasoš. Toliko mu se žurilo. No, tamo je već bio holandski oficir za vezu (koji je kasnije uz Karremansa popio rakiju sa Mladićem), i brinuo se za njegove lične stvari. Odgovarajući radiom na naše pitanje kakvo je stanje u Srebrenici, on je rekao da je malo mirnije, ali da su se „muslimani počeli međusobno sukobljavati“. Poludio sam. Znao sam da laže i zatražio sam od našeg team-leadera (također holandski oficir, major Andre de Haan) da pođemo u Srebrenicu. Odbio je. Obrazlagao je svoju odluku granatama koje su na putu do Srebrenice zviždeci prelijetale Potočare. Na svaku eksploziju dopunskog punjenja, on i dva Afrikanca su bježali u sklonište. Zatražio sam da me pusti da idem sam.

„Može, ali samo na tvoju odgovornost“, rekao je. „Nema problema. Dajte mi kartu, motorolu i baterije.“ „Znas li čitati kartu?“ „A-ha.“ Uzeo sam sve što mi je bilo potrebno, potrpao hrane u džepove i krenuo. Dok sam išao prema kapiji, on je obavijestio holandske vojnike. „Moj prevodilac će izaći, propustite ga.“ Vojnik na izlazu me samo pogledao i, vjerujem iskreno, zaželio sreću. Već sam isplanirao put. Mislio sam trčati iz jedne fabrike u drugu (radi se o industrijskom kompleksu) dok to bude bilo moguće, a onda koritom rijeke, sve do Solocuse, na samom ulazu u grad. Tu ću biti siguran od srpskih nišandžija. Nosio sam vojnu bluzu i pantalone i znao sam da ću biti meta. Preskočio sam ogradu i ušao u „Feros“. Zaprepastio sam se kad sam vidio jedan bračni par kako mirno kupi pokošenu travu, kao da se oko njih ne dešava ama baš ništa. Preskočio sam i drugu ogradu i tu skrenuo u korito rijeke. Nisam uspio proći neprimijećen. Nekoliko metara rijekom i - prvo bljesak, a onda parajući „buuum“. Ne tako daleko od mene. Bacio sam se na zemlju, dok je po meni padalo busenje. Bestrzajni top, bio sam siguran. Nisam vjerovao da mene gađa, mislio sam da je još neko u blizini. Desetak metara dalje, bio sam siguran da sam ja meta. Sišao sam sa obale i zagazio u rijeku zaklonjenu drvećem. Ko god da je bio onaj za topom, sada me nije mogao vidjeti, ali svejedno, znao je da sam tu. Još nekoliko puta sam morao zaleći idući ka Srebrenici.

Kada sam bio na sigurnom, ponovo sam izašao na cestu. Usput sam sreo mladića koji je nosio pušku obješenu preko ramena i objasnio mi da su „naši“ tu noć izveli kontraudar. „Samljeli smo ih“, rekao je, očito zadovoljan. Nikad ga više nisam vidio. Došao sam pred Poštu, umoran, prljav i mokar. Naša kancelarija je bila razvaljena i sve od bilo kakve vrijednosti odneseno. Magacin sa hranom također je bio prazan. Otišao sam na sprat, pun vjere, ubijeđen u ono što sam čuo. Međutim, tu sam otkrio da je samo dio - istina. Naši zaista jesu izveli kontranapad. Srbi su, međutim, ubrzo uveli svježe snage i povratili položaje. „Evo ti ih ovdje, na Učinoj bašči“, rekao mi je Nasir Sulejmanović, tehničar u centru veze, i sam uplašen.

Osim komunikacija, sve je bilo u rasulu. Tenkovi su prodirali iz Jadra, a protivtenkovsko oruđe je bilo u 10 kilometara udaljenim Potočarima. Oružje je na konjima dovučeno nekoliko sati kasnije, ali nije bilo koristi. Dvojica koji su rukovali oružjem nisu mogli pogoditi tenk. Grad je zasipala kiša granata, svako malo su u bolnicu dolazili ranjenici. Otišao samo do bolnice i radiom prenio ono što sam vidio. Kako se približavao mrak, bilo je sve jasnije da Srebrenica pada. Javio sam i to. Stanovništvo se predvečer uzbunilo i krenulo prema Potočarima. Krenuo sam i ja. Nakon dvadesetak minuta pješačenja, okrenuo sam se i iza sebe vidio bijeli džip: u njemu su bila trojica SAS-ovaca. Cio dan su proveli na frontu; očekivali su avione koje su trebali navoditi. Stali su i ja sam se popeo na otvoreni džip. Britanci su jurili nevjerovatnom brzinom. Znali smo da će Srbi pucati i ja sam pokušavao javiti Holanđanima da otvore kapiju da se ne bi zadržavali na ulazu. Koliko god da sam se derao, vjetar je bio glasniji od mene. Srbi su ipak pucali preko nas.

Na ulazu su me dočekali ljudi čiji sam posao radio cio dan. Jedan od njih me kroz smijeh nazvao „Christianne Amanpuor“. „Fuck you both!“, bilo je sve što sam mu imao reći. Jedino što je tog dana izašlo iz Srebrenice je bio moj glas. Na temelju onog što sam javio, plašljivi, ali pismeni vojni promatrac iz Afrike (major David Tetteh, Gana) napravio je izvještaj u kojem se sve vrti oko jedne riječi: genocid. Nisam se osjećao bolje zbog toga.

Sve ono što se dešavalo sljedećih dan ili dva je poznato. Avioni nikad nisu došli, a srebrenički civili su tražili zaštitu kod Holanđana. Uvečer 11. jula bio sam pozvan u štab Holandskog bataljona. Oni su se vratili sa sastanka sa Mladićem, koji je ultimativno tražio da do pola noći razgovara s nekim od predstavnika lokalne vlasti. Moj posao je bio da nađem nekoga od njih u masi. Nasmijao sam se: „Jeste li vi normalni? Oni su sad u šumi i vjerovatno se spremaju da krenu prema Tuzli.“ „Nađi direktora škole, direktora bolnice, bilo koga“, odgovorio mi je njihov bezbjednjak. I stvarno sam, nakon nepunih sat vremena, našao direktora srednje škole, Nesiba Mandžića. Kada sam mu rekao za Mladićev zahtjev, samo je klimnuo glavom i krenuo sa mnom prema holandskom kampu.

Ne znam šta se dogodilo tu noć, ali su mi ujutro rekli da je novi sastanak s Mladićem dogovoren za 10 sati. No, prije nego što je sastanak i počeo, njegovi su vojnici ušli u Potočare i opkolili izbjeglice. Mandžić je iz centra veze satelitskim telefonom razgovarao s nekim, ili bolje rečeno, derao sa na nekog iz tadašnje BH vlasti: „Ali, oni već ulaze, razumijete li, oni već ulaze!“ „Idiot, kaže mi da potražimo zaštitu od UNPROFOR-a“, govorio je izlazeći iz sobe, zalupivši vratima.

Srbi su tražili da obiđu kamp, da bi bili potpuno sigurni da unutra nema pripadnika ARBiH. Holandskim vojnicima je naređeno da odlože oružje. Ovi su to i učinili. Kada se nekoliko srpskih oficira pojavilo u velikoj sali u kojoj je u blatu bilo više stotina izbjeglica, žene su počele vrištati, neke su izgubile svijest, a djeca su se dala u plač.

Nakon sastanka, od kojeg su svi očekivali mnogo, Holanđani su donijeli plan: UNHCR i Crveni križ će evakuisati izbjeglice uz njihovu oružanu pratnju. U tom trenutku već su dva kamiona UNHCR-a sa ćebadima i hranom za izbjeglice bili na putu prema Srebrenici. Odahnuli smo. Na dva sata. Jer, tačno je toliko prošlo dok prvi srpski kamioni i autobusi nisu počeli stizati u Potočare. Bili smo još jednom zatečeni. Pitao sam nekog holandskog oficira šta se dešava. Cereći se, odgovorio mi je: „Dolazi Ratko Mladić da vas evakuira.“

U isto vrijeme, holandski pukovnik protestuje kod srpskog generala. Evo njihovog dijaloga: „Molim vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja...“ „Kakav, bre, komandant. Ti si jedna karina. Ja sam ovde bog! Prevedi mu to, prevedi!“ Dogovori rezultiraju time što će, umjesto srpskih, holandski vojnici organizovati evakuaciju i sprovoditi civile do vozila.

Poslijepodne, izlazim iz kampa sa jednim od promatrača. Pedesetak metara od kapije kontrola. „Koji si ti?“, pita me vojnik. „Prevodilac“, odgovaram, i osjećam kako mi glas drhti. „Imas li ti neki papir?“ Dajem mu žutu karticu koju su imali svi prevodioci. On je uzima, letimično pogleda, dodaje drugom, ovaj trećem i tako preko ceste do Mladića, kojeg tek tad vidim okruženog njegovim oficirima. On se zagleda u karticu, podiže pogled i kažiprstom me pozva. Noge su mi postajale teže sa svakim korakom, osjećao sam se kao da koračam kroz vodu, nestajalo mi je zraka. Kada sam mu prišao sasvim blizu, svijet se zavrtio oko mene. Ustvari, oko njega, jer mogao sam se koncentrisati samo da odgovaram na njegova pitanja. Kao da nikog drugog nije bilo oko nas.

Razgovor sa Mladićem:

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- Odakle si?

- Odavde, iz Bratunca.

- Šta radiš ovdje?

- Prevodim.

- Kud si krenuo?

- Pa... evo, krenuo sam gore sa ovim vojnim posmatračima, da vidimo šta se dešava.

- Jesi li bio u vojsci?

- Nisam.

- Nisi, je l' da?

- Nisam, ozbiljno, bio sam maloljetan!

- Dobro, 'ajde sad idi u kamp, može te neko ubiti.

- Mogu li dobiti svoju karticu natrag?

- Evo ti.

Krenuo sam prema kapiji, duboko vjerujući da će mi neko pucati u leđa. Morao sam proći kroz kordon srpskih vojnika, i očekivao sam da čujem zvuk repetiranja puške. Holandski vojnik je otvorio kapiju i pustio me da uđem. „Tegovi“ koje sam imao na nogama su odjednom nestali i ja sam bio spreman da poletim od radosti što sam živ.

Dan poslije (tada sam prestao računati vrijeme), evakuirani su skoro svi ranjenici i medicinari iz srebreničke bolnice. Posljednji put su viđeni živi na kamionu sa UN-ovim oznakama na putu iz Potočara prema Bratuncu. Dok su se spremali da krenu, saznao sam kako Srbi od UN-a traže da im predaju nas, prevodioce, te kako su ovi popustili pred tim zahtjevom. Moji šefovi, s kojima sam pričao, nisu mi mogli ponuditi bilo kakve garancije. „Srbi samo žele biti sigurni da niko od vas nije počinio ratne zločine“, lakonski su odgovarali.

Razgovarao sam o tome sa kolegicom dok smo gledali kako se uglavnom civili ranjeni tokom proteklih nekoliko dana spremaju krenuti prema Tuzli. Jedan holandski vojnik, koji je razumio bosanski, prišao mi je i rekao: „Slušaj, evo ti moja puška, rani se u nogu, pa ćemo te svrstati među ranjenike. Ako ne smiješ ti, ja ću pucati.“ Pogledao sam u njega, pa u „uzi“. Nisam imao hrabrosti za to. Tu noć, Holandski bataljon je iznenada dobio poruku iz štaba u Tuzli koja je glasila da se „UN ima pobrinuti za sigurnost dvojice prevodilaca čija su imena: Emir Suljagić i Hasan Nuhanović“. U dodatku je stajalo da je ta poruka upućena Yasushi Akashiju, Rupertu Smithu i glavnokomandujućem UNPROFOR-a, francuskom generalu Bernardu Janvieru. U zaglavlju je pisalo da poruka dolazi iz komande snaga UN-a u Tuzli.

Kasnije sam saznao kako je do toga došlo: Hasan je, u strahu za naše živote, nazvao Tuzlu i razgovarao sa penzionisanim američkim pukovnikom Kennethom Biserom, u to vrijeme službenikom Odjela civilnih poslova UN-a. On je napisao tu poruku i poslao je, koristeći svoje dobre veze, na sve moguće adrese, a, ispostavilo se kasnije, i u Sekretarijat UN-a u New Yorku.

Zaista ne znam koliko je dana još proteklo prije nego što smo napustili Potočare. Provodio sam to vrijeme u magnovenju, nikad sasvim siguran da sve to samo ne sanjam. Noću sam se budio i hodao vjerujući da će me ostaviti ako zaspim, a Srbi su danju pljačkali sve što se moglo opljačkati. Pamtim još staru ženu u crnini kako po julskom suncu u kolicima vuče frižider i svako malo staje da se odmori, ali ne odustaje od frižidera; pamtim još onoga što je svaki dan dolazio i nosio po jednu košnicu sa livade u blizini; onog što je na traktor tovario svježe sadjeveno sijeno... I pamtim hrvatskog carinika u Lipovcu, kako mi traži pasoš.

BH Dani, 09.07.1999.

slow motion genocide

Slow Motion Genocide
Jasna Bogojević

„U Srebrenici je 92. godine za nekoliko dana nestalo hrane. Kad su ušle paravojne formacije iz Srbije – šešeljevci, arkanovci, Bijeli orlovi – oni su došli iz Srbije po zadatku, po spisku. Znači, nešto je prije bilo organizovano, a da mi muslimani nismo znali šta će da se desi. Ja sam, recimo, živjela u stanu, imala sam u istoj zgradi samouslugu, tako da nisam imala neke zalihe u kući. I veliki priliv izbjeglica iz istočne Bosne je došao u tu malu Srebrenicu. U miru je bilo 5.600 stanovnika u gradu. Odjednom je došao jedan takav val, jedan stampedo naroda, i u toj maloj Srebrenici naselilo se 60.000 izbjeglica. Sve što je bilo u zemlji, što je nicalo iz zemlje, mi smo to pojeli. Evo, moja djeca, jedan je tek bio pošao u prvi razred osnovne škole, a drugi u peti, moja djeca 21 dan ništa u usta nisu stavila“, svedočila je Srebreničanka Sabra Kolenović.

Odgovarajući na pitanje da li je situacija bila onako strašna kako su je opisivali pre njegovog dolaska u grad, ambasador Dijego Arija, u svojstvu svedoka optužbe na suđenju Miloševiću, kaže: „Kućâ nije bilo zato što su bile granatirane. Kućâ nije bilo zato što su bile uništene. Nije bilo lekova i nije bilo vode jer je vodovod bio presečen, nije bilo struje jer je dalekovod bio presečen. Ni 500 ljudi tamo više nije moglo živeti.“

U istom procesu, general Filip Morion, glavnokomandujući UNPROFOR-a, rekao je: „Bili su nagurani na ulicama, na samim ulicama na snegu, izloženi tako da pri najmanjem bombardovanju budu ranjeni, ubijeni i da bude na stotine žrtava. Hranili su se onim što bi mogli ubrati na drveću, semenkama. Ja sam bio obavešten kakva glad, kakva beda vlada u gradu i zbog toga sam hteo uspostaviti njihovo snabdevanje iz vazduha. Bilo je dece, staraca, žena, i bilo ih je jako mnogo, mnogo žrtava bombardovanja, mnogo ranjenih. Jedan mladi student medicine, na primer, operisao je na licu mesta.“

U knjizi „Krv i osveta“ Čak Sudetić opisuje strahote uoči proglašenja Srebrenice za bezbednu zonu: „Ni zlatna groznica ne bi dovela toliko ljudi, četiri puta više nego što ih je bilo pre rata. S dolaskom Kanađana, nakratko je prestalo granatiranje grada. Horde ljudi su kao muve sletale na gomile otpadaka od hrane preostale Kanađanima.“

Bosanska vlada se žalila da Srebrenici prete zarazne bolesti, jer nije bilo dovoljno vode za oticanje kanalizacije. Okolo su lutali čopori pasa. Buve su postale prava pošast.

Luis Džentil, u ono vreme jedini funkcioner UNHCR-a u gradu, 12. aprila 93. poslao je teleks centrali u Beogradu:

„Četrnaestoro mrtvih pronađeno je u školskom dvorištu. Delovi tela i ljudskog mesa zalepili su se za školsku ogradu. Zemlja je bila bukvalno natopljena krvlju. Jednom detetu od oko šest godina bila je odrubljena glava. Video sam dve volovske zaprege natovarene leševima. Bojao sam se noću da zatvorim oči strahujući da će mi se te slike ponovo pojaviti pred očima.“

O situaciji dve godine pre masakra Dijego Arija je rekao: „Sećam se vrlo dobro, tada je rečeno da je to usporeni genocid, slow motion genocid, i da će se to pre ili kasnije dogoditi. I 1995. se zaista i dogodilo. Ali ja sam uvek smatrao da je taj masakr počeo još 1993, a ne 1995. To je bio jedan te isti zločin koji se akumulirao i trebalo je vremena da se sve to privede kraju. Masakr je počeo dve godine ranije i trajao je dve godine, i tu je reč o više od onih 7.000 nestalih iz Srebrenice.“

Hag među nama, zbornik radova, Fond za humanitarno pravo, 18.03.2005.

srebrenička mreža

Srebrenička mreža
Aleksandar Hemon

Na nekom bosanskom skupu u Chicagu, jednom mi je neko pokazao ženu iz Srebrenice koja je tu bila gošća, na putu prema Washingtonu. Rečeno mi je tada da je ta žena u srebreničkom pokolju izgubila oko stotinu članova porodice. Nisam je imao prilike upoznati, a da jesam, ne znam šta bih joj rekao. Šta se tu uopšte može reći? Moje saučešće? Ne ponovilo se?

Da sam se suočio sa njom, čini mi se da bih joj se jedino mogao obratiti muklom tišinom, zato što su razmjeri njenog gubitka izvan domašaja mog uma, te tako i mog jezika. Bilo bi me stid, sa jedne strane, zbog banalnosti mojih "problema", a s druge strane zbog vlastite bespomoćnosti, kako u julu 1995, tako i poslije, i uvijek. Žao mi je što nisam smogao snage da je zagrlim, ali bi me i toga bilo strah i stid, jer bi je možda fizikalnost moga tijela podsjetila na to da sam, za razliku od svih njenih, živ.

Razmjere zločina dovode do toga da je svaka priča o Srebrenici obilježena tišinom, ispoljenom ponekad u obliku fraza koje se toliko ponavljaju da polako gube svoje značenje. (Npr. Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata - kao da bi išta bilo drugačije da je u pitanju treći ili deseti najveći zločin u Evropi, kao da se tako nešto pika samo ako je pobjednik finala Kupa zločina.) Srebrenica je zbog toga u opasnosti da pređe u oblast simboličkog - mnogo je lakše zamisliti šta Srebrenica simboliše (patnju Bošnjaka; kalkulantski, sebični idiotizam Evrope i UN-a; zločinačku suštinu Republike Srpske itd.) nego šta jeste - gubitak ogromne količine ljudskog života, gubitka koji se nikad i nikako ne može nadoknaditi.

Svaki je ljudski život obilje jedinstvenih detalja, momenata i osjećaja koji su apsolutno neponovljivi - nikad više niko neće osjećati i znati ono što je osjećao i znao Azmir Alispahić, srebrenički šesnaestogodišnjak koji je htio da bude doktor i kojeg su pred junačkom srpskom kamerom ubili Škorpioni. Nikad više niko neće voljeti i biti voljen kao on, a sve one male i velike sreće koje živi možda uzimaju zdravo za gotovo (jutarnja kafa, miris lipa u junu, miris majčinih njedara) on nikad više neće iskusiti. I ako je svaki ljudski život čvor u mreži drugih, emotivno povezanih, ljudskih života, onda je Azmirova mreža zauvijek poderana.

I tako osam hiljada puta. To je genocid, taj nepojmljivi gubitak života, prošlog i budućeg, pojedinačnog i zajedničkog. To su na umu imali mladićevci - to brisanje ogromne količine života, za šta im je umorstvo Azmira i ostalih osam hiljada bilo neophodno sredstvo. Pravnu definiciju genocida nije teško shvatiti (osim u Republici šumskoj i bradatim dijelovima Srbije i Crne Gore), ali ljudske posljedice genocida su nepojmljive: sve što je život bio, jeste i može biti nestane, čitavi svjetovi su opustošeni. Žena koja je izgubila sto članova porodice jeste čvor bez mreže.

Ali i svi ostali građani Bosne i Hercegovine, i u krajnjem ishodu cijelo čovječanstvo, dio su te mreže - s nestankom osam hiljada dječaka, mladića, muškaraca, staraca, naši životi su nepovratno promijenjeni. Mi živimo u svijetu koji bi bio drugaciji da Azmir nije ubijen: možda bi do sada završio medicinu, možda bi spasavao nečiji život u srebreničkoj bolnici, možda bi mi ispričao priču vrijednu ponavljanja i pisanja. Uprkos svim srebreničkim simboličkim operacijama i obilježavanjima, svim govorima i frazama, ja mislim da svako čiji je život imalo vezan za ovu nesretnu zemlju, bez obzira gdje živi, svako ciji mentalni sklop dozvoljava koncept svijeta u kojem su sve sudbine neizbježno uvezane, svako zbog Srebrenice osjeća, u manjoj ili većoj mjeri, prazninu u duši i oko sebe. Fali nam Azmir, neprestano.

Svaki put kad dođem u Sarajevo i Bosnu, primijetim permanentni pomjeraj u strukturi stvarnosti, primijetim da je, kao što je to rekao Hamlet, vrijeme izvan svog ležišta. Simptomi su na svakom koraku: usred grada ruševne građevine koje smrde na govno i mokraću, a niko ih više i ne primjećuje; u tramvaju GSP-a stoji izvod iz pravilnika u kojem piše da je strogo zabranjeno unošenje leševa u vozilo; nene prose po sporednim ulicama kojima slabo ko prolazi, vjerovatno zato što se stide; četnik Paravac postrojava deminersku jedinicu bosanskohercegovačke vojske koju priznaje samo kad je treba slati u Irak; prirodno, neprimjetno se u razgovorima prelazi sa fudbala na ratne zločine i obrnuto. A najveći pomjeraj od svih je postojanje dejtonske Bosne kakva jeste, države u čijem predsjedništvu i parlamentu sjede predstavnici političkih snaga koje tu državu ne priznaju, u kojoj ideološki nasljednici zločinaca vladaju njihovim žrtvama, sve u ime zajedničkog života koji ih zanima na isti način na koji ih je Azmir zanimao. Taj pomjeraj u realnosti moždi i mori, rezultira u osjećaju svijeta koji je opustošen, lišen ljudskosti, svijeta u kojem bi Azmir, ponovo i jednako okrutno bio ubijen. Ništa još nismo uradili da ovaj put spasemo Azmira.

Svijet je, dakle, u Srebrenici izvaljen iz ležista i dužnost nam je da ga probamo u to ležiste vratiti, kako bi naše djece djeca mogla barem normalno - šta god to značilo - živjeti, kako bi neki budući Azmir imao šansu da preživi. Da bi to bilo moguće, Srebrenicu treba očuvati u svoj njenoj konkretnosti - treba ljudski pokopati žrtve i osuditi zločince, treba im znati imena, treba znati šta se kad i kako i zašto desilo, treba umjeti zamisliti prošle i buduće živote Azmira i svih koji su u Srebrenici ubijeni, treba slušati one kojima je Srebrenica stvarnija od vlastitog života. Da se danas nađem pred ženom iz Srebrenice kojoj se nisam usudio obratiti u Chicagu, i dalje ne bih znao šta da kažem, ali bih znao da treba da slušam, jer ona zna sve što se može o Srebrenici znati, jer iz njenog čvora moramo isplesti novu mrežu.

BH Dani, 01.07.2005.

izdvojeno mišljenje

Izdvojeno mišljenje
Awn Shawkat Al-Khasawneh

Sud je Srbiju oslobodio odgovornosti za genocid u Bosni i Hercegovini - osim odgovornosti što nije spriječila genocid u Srebrenici. Ovaj izuzetni rezultat je Sud ostvario naspram obimnih i brojnih dokaza o suprotnom. Međutim, taj rezultat proizvod je kombinacije metoda i tehnika koje je Sud usvojio, a koje nisu mogle da ne dovedu do takvog rezultata. Na prvom mjestu, Sud je odbio da detaljno razmotri spojeno pitanje namjere i pripisivanja, što su najmanje precizne stavke u dokazivanju zločina genocida i određivanju odgovornosti države za njega.

U isto vrijeme, Sud je odbio da to što je primio na znanje, odbijanje da se predoče redigovani materijali, pretoči u konkretne korake u pogledu tereta i standarda dokazivanja, stavljajući time podnosioca u izuzetno nepovoljan položaj. Kao da to nije bilo dovoljno, dalje je tražio previsoku granicu za kontrolu, i to takvu kakva nije u skladu sa činjenicama ovog predmeta, niti sa relevantnom jurisprudencijom Međunarodnog tribunala. Sud, isto tako, nije uzeo u obzir složenost, po definiciji, djela genocida, kao ni potrebu za sveobuhvatnim pristupom u razmatranju blisko povezanih činjenica, čiji su najznačajniji primjeri uloga generala Mladića i Škorpiona u Srebrenici. Uz to, tamo gdje se neke činjenice nisu uklapale u zaključke Suda, odbačene su bez obrazloženja, što se ilustrira izjavom nove Vlade Srbije. Siguran sam da, kad se radi o Srebrenici, odgovornost SRJ-a kao glavnog krivca ili saučesnika jest ustanovljena i činjenično i pravno. Mišljenja sam, u pogledu drugih dijelova Bosne i Hercegovine, da je Sud slijedio primjerenije metode ocjene činjenica, vjerovatno bi došao do pozitivnog zaključka o međunarodnoj odgovornosti Srbije.

Potpredsjednik Međunarodnog suda pravde Awn Shawkat Al-Khasawneh, zajedno sa ad hoc sudijom Ahmedom Mahiouem, nije se složio sa mišljenjem ostalih 13 sudija, smatrajući da je bilo dovoljno dokaza za presudu po kojoj je Srbija odgovorna ne samo za nesprečavanje, već i za izvršenje genocida u Bosni i Hercegovini. Iz opširnog izdvojenog mišljenja sudije Al-Khasawneha ovde je prenet samo Zaključak.

Prevod: Amira Sadiković

edinin san

Edinin san
Aleksandar Hemon

Nisam imao namjeru da pišem o odluci Međunarodnog suda pravde kojom se Srbija oslobađa odgovornosti za genocid u Bosni i Hercegovini. Bilo mi je dosta zanimljivo što je Sud malo naružio Srbiju što nije spriječila zločin - da je Milošević po Arkanu poslao poruku Mladiću i Karadžiću da se u Bosni ne preteruje jer nije, bre, lepo, mnogi bi životi bili spaseni, ali eto, misle sudije, došlo je do nesretnog nesporazuma - ali nisam imao da kažem ništa što već nije rečeno. Odavno bi trebalo svima sve biti jasno pa nisam mislio da ima ikakve potrebe da ja nešto dodajem ili objašnjavam - ne moram ni ja svakom loncu biti poklopac. Ali onda mi se javila Edina, čitateljka iz Tuzle, koja mi je rekla da je nedavno sanjala kompletnu moju kolumnu. "U tekstu se osjetila tuga", napisala mi je Edina, "u velikoj mjeri uzrokovana haškom odlukom o BiH i Srbiji i genocidu. Kao da su te ideje iznevjerile." Strašno je (i) laskavo za pisca kad mu se nenapisani tekstovi javljaju u podsvijesti i morama vjernih čitalaca, ali ono što je najjače i najvažnije u Edininom snu je ta tuga koja je i njena i moja.

Lako je, naravno, vidjeti kakva je politička, moralna i pravna tragedija odluka Međunarodnog suda pravde, ali u trenutku kad je Bosna i Hercegovina podnijela tužbu protiv Jugoslavije/Srbije priznala je legitimitet suda i pravosnažnost buduće odluke i sad tu nema nazad. Otud je jedna od posljedica Odluke neizbježno suočavanje s činjenicom da je Republika šumska odgovorna za genocid spomenut u Odluci i da je ista zločinačka tvorevina izdžikljala iz masovnih grobnica te da je shodno tome dejtonska Bosna i Hercegovina politička, moralna i pravna nakarada kojoj nema premca u modernoj historiji. Nema nikakve dileme da će političke elite sva tri konstitutivna naroda na različite, na samo njima svojstvene načine, to suočavanje uspješno i profitabilno izbjeći te tako zadržati svoje tamne entitetske vilajete. Nakon Odluke, genocid je, 'ajde da kažemo, zvanično postao neugodna činjenica, zbog koje će biti malo teže, ali nikako teško, održavati etničko-kriminogeni poredak današnje bosanske države.

Ništa od gorespomenutog do kraja ne objašnjava tugu koju je Edina sanjala (i koju sam ja zaista osjećao nakon Odluke), niti to što je tuga toliko duboko usađena u našu zajedničku podsvijest - podsvijest koja je zajednička upravo u onoj mjeri u kojoj dijelimo tu tugu. Da postoji bosanski duh, ta bi mu tuga bila konstitutivna činjenica. Ta tuga dolazi od osjećaja da je svijet moralno nakrivo nasađen, da je uvijek takav bio i da ga nikad, niko neće ispraviti. Ideja koja je izdata u Edininom snu je kantovska, racionalna, prosvjetiteljska ideja da je svijet definisan zvjezdanim nebom nad nama i moralnim zakonom u nama, da nas taj moralni zakon goni da se protežemo ka tim zvijezdama, da je pravda metafizička neophodnost ljudskog bivanja. Drugim riječima, za naše ljudsko postojanje u moralno organizovanom svijetu neophodan je osjećaj da će zločini - kad-tad - biti kažnjeni, da će pravda - kako-tako - stići zločince. Vjera da je Bog pravedan pruža utjehu vjerniku, ali ne i ateističnom humanisti kao što sam ja, tim prije što u svijetu u kojem ima višak nepravde neophodnijom izgleda sila kojom bi se pravda uspostavila. Otud globalni i lokalni, bosanski, porast u apokaliptičnom vjerskom fanatizmu, otud Bog sve skloniji osveti i vjernici sve manje opraštanju i pošteni ateisti koji imaju noćne more nafilovane očajem.

Teško je ne vidjeti odluku Međunarodnog suda kao još jedan poraz ideje o moralnoj ustanovljenosti svijeta, kao još jednu pobjedu ideje - bez koje bi bili nemogući kako Republika šumska, tako i rat u Iraku - da se zločin, brate, uvijek lijepo isplati. Sad se vidi da treba samo, kako bi se zločin isplatio, pustiti one koji se bakću sa moralnim imperativima i sličnim naivnim razbibrigama da se iscrpe uzastopnim porazima, treba sačekati da srebreničke majke izumru i silovane žene poudaju, treba dočekati vrijeme kad nije uopšte teško zamisliti zločin bez zločinaca i sud pravde bez pravde, treba izgraditi moralno-nakaradnu državu u kojoj je moguće genocid interpretirati kao elementarnu nepogodu. Tuga u Edininom snu tako dolazi od osjećaja da je ovo dunjaluk u kojem pošteno ljudsko biće ne može na sabahu ustati a da se ne suoči sa svakojakim zlom, sa rutinskim lažima i svakodnevnom nepravdom, sa slikama i pričama o fukari koja nemilice gine u suludim mesijanskim projektima, sa oblačnim nebom nad nama i moralnim rasulom u nama.

Ne znam za Edinu, ali ja već decenijama deveram sa raznovrsnim historijskim i ljudskim katastrofama tako što negdje duboko u sebi održavam plamičak vjerovanja da je ono što se desilo u Bosni moralniizuzetak, da dejtonska Bosna ne mora da postoji, da je ono što se dešava u Americi i Iraku nešto što ne bi trebalo da se dešava zato što nije pravo, da će Karadžić, Mladić, Bush i ini na kraju krajeva zaplatiti, da će im neka pravedna sila dohakati. Da bih ostao na površini u poplavi zla, neophodno mi je bilo vjerovanje da je bolji i pravedniji svijet uvijek logičnija opcija i da će jednog dana, usljed kosmičke moralne racionalnosti, sve doći na svoje. Ali, nakon serije spektakularnih moralnih katastrofa od kojih je zadnja odluka Međunarodnog suda, taj je plamičak sve teže i teže održavati. Ako se ugasi, onda postoje samo dvije opcije: ili se pragmatično priključiti onima lišenim bilo kakvog moralnog imperativa ili priznati apsolutnost poraza i prihvatiti retroaktivni besmisao vlastitog života. Tuga u Edininom snu je, tako, zapravo strah od realne i konstantne mogućnosti potpunog obezljuđenja.

Za sada, srećom, ni Edina ni ja nismo došli do te tačke. U Edininom snu se ukazao "tračak dobroga" u obliku žene koju volim - "jedino toplo biće" s kojim mogu "dijeliti ljudska osjećanja". Tako je Edina isanjala - i sebi i meni i svima nam - jedini mogući izlaz iz današnjeg i svagdašnjeg moralnog bespuća: kad svijet izgori do temelja, bolju kuću moramo graditi sa onim najbližima, sa onima sa kojima dijelimo snove.

I moram li na kraju reći da je ovo kolumna iz Edininog sna i da sam je ja samo otkucao…

BH Dani, 16.03.2007.

predlog

Predlog teksta Deklaracije o Srebrenici koji Narodnoj skupštini Republike Srbije podnose nevladine organizacije: Komitet pravnika za ljudska prava, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Građanske inicijative, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Žene u crnom, Beogradski krug, Fond za humanitarno pravo i Inicijativa mladih za ljudska prava

Na osnovu člana 72. stav 1 tačka 1, 2. i 6. i stava 2. i  člana 73. stav 1. tačka 2. Ustava Republike Srbije i članova 130. i 156. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije,

Narodna skupština na sednici održanoj                   donela je

Predlog teksta Deklaracije o Srebrenici koji Narodnoj skupštini Republike Srbije podnose nevladine organizacije: Komitet pravnika za ljudska prava, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Građanske inicijative, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Žene u crnom, Beogradski krug, Fond za humanitarno pravo i Inicijativa mladih za ljudska prava   

DEKLARACIJU

O OBAVEZAMA DRŽAVE SRBIJE DA PREDUZME SVE MERE ZAŠTITE PRAVA ŽRTAVA RATNIH ZLOČINA, A POSEBNO ŽRTAVA GENOCIDA U SREBRENICI

Narodna skupština Republike Srbije,

polazeći od činjenice da je Srbija i Crna Gora punopravni član Ujedinjenih nacija i Saveta Evrope, a Republika Srbija država-članica Državne zajednice Srbija i Crna Gora,

da je Srbija i Crna Gora potpisnik Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, naglašavajući da je genocid zločin po međunarodnom pravu koji je u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih nacija koji civilizovani svet osuđuje,

podsećajući da je kroz celokupnu istoriju ljudskog roda genocid,  bez obzira da li je vršen u vreme rata ili mira, pričinjavao veliku štetu čovečanstvu, kao i da medjunarodno pravo obavezuje zemlje-potpisnice Konvencije da genocid sprečavaju i, kada je izvršen,  kažnjavaju,

ukazujući da je izvršenje genocida, planiranje genocida, neposredno ili javno vršenje genocida, pokušaj genocida i svako saučesništvo u genocidu,  kažnjivo

naglašavajući da je poricanje genocida i odobravanje genocida čin koji ima karakter saučesništva u zločinu, jer je sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida otelotvorenje savesti čovečanstva

Imajući u vidu najviše i opšteprihvaćene državne interese:

• izgradnju i razvoj demokratskog, na načelu vladavine prava zasnovanog društva u Republici Srbiji, u kojem se dosledno poštuju ljudska prava,

• očuvanje i jačanje stabilnosti i saradnje u regionu bivše Jugoslavije ili jugoistočne Evrope i

• približavanje i uključivanje Republike Srbije, kroz članstvo u Državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, u evropske asocijacije sa krajnjim ciljem prijema u Evropsku Uniju;

• uvažavajući napore relevantnih međunarodnih institucija, vladinih i nevladinih organizacija u pogledu saradnje sa Medjunarodnim krivičnim tribunalom u Hagu,

• prepoznavajući važne korake koji su učinjeni formiranjem uslova za početak domaćih suđenja za ratne zločine,

• insistirajući na principima i ciljevima Povelje Ujedinjenih nacija, pre svega, na poštovanju ljudskih prava i bezbednosti i posebno ukazujući na osnovne principeUniverzalne deklaracije o pravima čoveka Ujedinjenih nacija:

- da je priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svetu;

- da je nepoštovanje i preziranje prava čoveka vodilo varvarskim postupcima, koji su vređali savest čovečanstva;

- da je bitno da prava čoveka budu zaštićena pravnim sistemom;

- da je nužno da se podstiče razvoj prijateljskih odnosa medu narodima;

- da je zajednički standard koji treba da postignu svi narodi i sve nacije da bi svaki pojedinac i svaki organ društva, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težio da učenjem i vaspitavanjem doprinese poštovanju ovih prava i sloboda da bi se postupnim unutrašnjim i međunarodnim merama obezbedilo njihovo opšte i stvarno priznanje i poštovanje kako među narodima samih država-članica, tako i među narodima onih teritorija koje su pod njihovom upravom.

Narodna Skupština Republike Srbije
OCENJUJE

Da shodno međunarodnim dokumentima koji su postali sastavni deo pravnog sistema Srbije i Crne Gore, i u skladu sa Ustavnom Poveljom i zakonodavstvom Srbije i Crne Gore odnosno Republike Srbije, državni organi Republike Srbije imaju dužnost da preduzmu sve raspoložive mere za aktivno suočavanje sa genocidom i ratnim zločinima i  pomognu rehabilitaciji žrtava i članova njihovih porodica.

            Ovu dužnost državnih organa Republike Srbije nalažu:

1. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih nacija koji proklamuje:

“da se prema principima izraženim u Povelji Ujedinjenih nacija, priznavanje dostojanstva koje je bitno za sve članove ljudske porodice i njihovih jednakih i neotuđivih prava, predstavlja osnovu slobode, pravde i mira u svetu,”  i  propisuje:

1)  da sloboda ubeđenja može biti predmet onih ograničenja koja predviđa zakon, a koja su nužna radi zaštite javne bezbednosti, reda, zdravlja ili morala, ili pak osnovnih prava i sloboda drugih lica.

2) da ostvarivanje slobode izražavanja obuhvata posebne dužnosti i odgovornosti i da zato može biti podvrgnuto izvesnim zakonskim ograničenjima radi poštovanja prava ili ugleda drugih lica, kao i zaštite državne bezbednosti, javnog reda, javnog zdravlja i morala.

3)   da je svako propagiranje rata zakonom zabranjeno.

4)  da je zakonom zabranjen svaki poziv na nacionalnu, rasnu ili versku mržnju i koji predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje.

2. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja, kao sastavni deo unutrašnjeg pravnog sistema, predviđa:

1) da sloboda ispovedanja ubeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih;

2) da korišćenje svih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

3. Ustavna povelja Srbije i Crne Gore, koja naglašava:

1) da je Povelja o ljudskim i manjinskim pravima sastavni deo Ustavne povelje, te da se odredbe međunarodnih ugovora o ljudskim i manjinskim pravima neposredno primenjuju;

2) da ratifikovani međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava imaju primat nad zakonodavstvom Srbije i Crne Gore i zakonodavstvom država- članica.

4. Povelja o ljudskim i manjinskim pravima, koja obavezuje:

1) da se ljudska i manjinska prava zajemčena Poveljom tumače na način kojim se unapređuju vrednosti otvorenog i slobodnog demokratskog društva, u skladu sa važećim međunarodnim jemstvima ljudskih i manjinskih prava i praksom međunarodnih tela koja nadziru njihovo sprovođenje;

2) da sloboda ispoljavanja vere ili ubeđenja može biti ograničena zakonom, ako je to neophodno radi zaštite javne bezbednosti, zdravlja, morala ili prava drugih lica;

3) da se pravo na slobodu izražavanja može ograničiti zakonom, ako je to neophodno radi zaštite prava i ugleda drugih lica, očuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda, nacionalne bezbednosti, javnog zdravlja i morala ili javne bezbednosti;

4) da se sloboda okupljanja može ograničiti zakonima država-članica ako je to neophodno radi zaštite javne bezbednosti, javnog zdravlja i morala, nacionalne bezbednosti ili zaštite prava drugih lica;

5) da se pravo na slobodu udruživanja može ograničiti zakonima država-članica, ako je to neophodno radi zaštite javne bezbednosti, javnog zdravlja i morala, nacionalne bezbednosti ili zaštite prava drugih lica;

6) da se organizacije čije je delovanje usmereno na nasilno rušenje ustavnog poretka, ukidanje zajemčenih ljudskih prava ili izazivanje rasne, nacionalne ili verske mržnje mogu zabraniti odlukom nadležnog suda;

7) da je zabranjeno i kažnjivo svako izazivanje i podsticanje nacionalne, rasne, verske ili druge neravnopravnosti, kao i izazivanje i raspirivanje nacionalne, rasne, verske i druge mržnje i netrpeljivosti;

8) da je država u obavezi da podstiče duh tolerancije i međukulturnog dijaloga i preduzima efikasne mere za unapređenje uzajamnog poštovanja, razumevanja i saradnje među svim ljudima koji žive na njenoj teritoriji, bez obzira na njihov etnički, kulturni, jezički ili verski identitet.

5. Zakon o nacionalnim manjinama Srbije i Crne Gore, koji zabranjuje svaki oblik diskriminacije na nacionalnoj, etničkoj, rasnoj, jezičkoj osnovi, prema licima koja pripadaju nacionalnim manjinama, kao i da prava koja su predviđena ovim zakonom ne smeju biti korišćena radi ispunjenja ciljeva koji su suprotni načelima međunarodnog prava ili su upereni protiv javne bezbednosti, morala ili zdravlja ljudi.

            U skladu sa navedenim međunarodnim dokumentima, Ustavnom poveljom i Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima,

            Narodna skupština Republike Srbije

ZAKLJUČUJE

• da državni organi Republike Srbije hitno moraju da preduzmu sve raspoložive mere koje bi omogućile da se navedene odredbe međunarodnih dokumenata i domaćih propisa u potpunosti primene;

• da proces izgradnje demokratskog i multietničkog društva ne može da se bazira na negiranju zločina koji su počinjeni u naše ime;

• da poštovanje ljudskih prava podrazumeva  i poštovanje žrtava;

• da  pravilno ocenjivanje i vrednovanje zločina podrazumeva suočavanje sa prošlošću i da je to jedini put ka novom početku u demokratsku budućnost;

• da genocid ne sme da se veliča, ne sme da se negira i ne sme da se zaboravi;

• - da suočavanje s prošlošću zahteva sistem institucija, mehanizama i procesa, koje je Srbija dužna da usvoji i primeni;

REPUBLIKA SRBIJA SE OBAVEZUJE

• da će  razotkriti i kazniti svako ideološko opravdanje zločina;

• da će građanima otvoriti mogućnost da odbace kompromitovane vrednosne stavove, i da će  onemogućiti instrumente, aktere i posledice masovnog nasilja iz javnog i društvenog života;

• da će obezbediti vrednosni  diskontinuitet sa lošom prošlošću usvajanjem mera i propisa koje će predstavljati pravni okvir za odricanje politike zločina a kako bi se afirmisao adekvatan sistem vrednosti i reafirmisao izgubljeni osećaj za pravdu;

• da će podsticati takav politički dijalog koji neće otvarati prostor za pravnu instituzionalizaciju zločina niti dovoditi u pitanje elementarni smisao kategorija ispravnog, dobrog i pravednog ponašanja;

• da će usvojiti sve mere kako bi pitanje odgovornosti za zločin postalo stalna tema u političkom i javnom životu;

• da neće dozvoliti prihvatanje posledica zločina, tako što će pravdanje genocida predstaviti kao legitiman politički stav;

• da će poštovati presude koje su jasno definisale pravni karakter zločina genocida izvršenog u Srebrenici;

• da će se jasno obratiti žrtvama i njihovoj zajednici i priznati da je zločin izvršen u naše ime, i tim činom legitimne i moralne demonstracije distancirati se od zločina.

Žrtve imaju pravo na to i to očekuju od nas.

U Beogradu, dana ________________