Ko god je čitao bosanskohercegovačke novine u posljednjih petnaestak dana, nije mogao ne primijetiti kako je glavna tema u svima njima bila činjenica nedobijanja bezviznog režima sa zemljama Evropske unije. U tom je kontekstu bilo zanimljivo pratiti medije u Crnoj Gori, Makedoniji i Srbiji, zemljama kojima je bezvizni režim odobren. Tamo, naime, makar bi se takvo što na prvi pogled moglo očekivati, nije bilo prevelike euforije. Ljudima je, naravno, drago, ali uglavnom ne misle da će im takva odluka promijeniti život. Poneki euroskeptik promrmlja kako je “bijeli Schengen“ beznačajan u svjetlu činjenice da čak i oni građani koji imaju sreće da su zaposleni jedva da si sa svojim ukupnim mjesečnim primanjima mogu platiti produženi vikend u Parizu ili Barceloni, no na takvu se demagogiju malo ko hvata. Sama mogućnost da se slobodno putuje blagotvorna je i psihološki i simbolički, pa čak i kad se takva privilegija koristi rijetko ili nikako.

Apsurdne su, smiješne i besmislene ideje poput one obznanjene iz Koštuničinog DSS-a prema kojoj bi Srbija trebala odbiti liberalizaciju viznog režima. U Bosni i Hercegovini nema, reklo bi se, nijedne stranke, pa čak ni pojedinca, kojem bi takvo što palo na pamet. Kod nas je, međutim, široko rasprostranjena ideja koja nije mnogo manje apsurdna, smiješna i besmislena. Prema toj ideji, bezvizni režim sa Evropskom unijom stabilizirat će stanje u Bosni i Hercegovini maltene sam od sebe.

Po brojnim pobornicima ove teze, nacionalizam u našoj zemlji, naročito među mladim ljudima, puka je posljedica manjka putničkog iskustva i kilometara u nogama. Ko biva, kad bosanskohercegovački tinejdžeri i twenty-somethingsi vide da u pariškom metrou ima više žena pod hidžabom nego na Baščaršiji te kad vide kako se na berlinskim ulicama mirno mimoilaze bijeli, crni i žuti, shvatit će kako je nacionalizam anahron, loš i negativan. Osim što je beskrajno naivna, ova je ideja također i najnovija inkarnacija najžilavijeg bosansko-sarajevskog urbanog mita, onog o raji i papcima. Primijećeno je i ranije da navedena teza pada u vodu već i nakon najpovršnijeg poznavanja atmosfere u takozvanoj dijaspori. Bosanci i Hercegovci, svejedno da li Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, rasuti od skandinavskih zemalja do Sjedinjenih Američkih Država, s pasošima svojih novih domovina u džepu, kad je o nacionalizmu riječ su po pravilu zadrtiji od svojih sunarodnjaka "zaglavljenih" u BiH. Isto tako, Republika Hrvatska je već dulje od decenije na bijeloj šengenskoj listi, što ne sprečava ondašnju mladež da masovno "otkida" na poruke koje odašilje Marko Perković Thompson. Uostalom, nacionalizam koji je "razvalio" Jugoslaviju generiran je u glavama ljudi koji su posjedovali "najbolji pasoš na svijetu", famozni balaševićevski "crveni pasoš bez mane/što prelazi grane bez puno njakanja".

Priča o viznom režimu s našim je lokalnim nacionalizmima povezana malo ili nimalo, no fantazmagorija po kojoj nam bezvizni režim sam od sebe donosi spas nije daleko od specifične ovdašnje forme kvaziurbanog rasizma. S početka 1992. godine, uoči referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, tadašnja je Muslimanska bošnjačka organizacija plasirala plakate na kojima je pisalo kako su se ljudi ovdje oduvijek dijelili na raju i papke; ispod je ispisano većim slovima stajalo: "Raja su za suverenu i nezavisnu Bosnu, a papci..." Jedva je prošao mjesec-dva, a rat su mnogi već tumačili kao osvetu papaka. Simplifikacija o ratu sela protiv grada, brda protiv doline i primitivizma protiv kulture varirana je na stotinama i hiljadama stranica. Svi koji su tvrdili da su za rat krivi turbo-folk, epski deseterac i provincijalizam izazvan manjkom putovanja, nikad nisu ni pokušali ponuditi odgovor na pitanje kako je onda moguće da su rat pokrenuli i vodili pjesnici koji su se furali na modernizam, stručnjaci za Shakespearea, doktori, profesori i bankari koji ne samo da su imali pasoše s pečatima sa silnih svjetskih aerodroma nego su po Amerikama i Evropama živjeli, radili i usavršavali se. Isto tako, među džamijama na teritoriji pod kontrolom Vojske Republike Srpske čitave nisu ostale one u "urbanoj Banjoj Luci", nego one u "ruralnim" Baljvinama i Umoljanima.

Tolerantna "raja" i fanatični "papci" postoje samo u glavama onih koji u vlastitoj pripadnosti "raji" vide vrhunaravnu vrijednost. Ima puno takvog svijeta "na strateškim mjestima", po medijima i nevladinim organizacijama; to su oni koji bi određivali gdje koja pjevačica smije pjevati i koja je muzika "progresivna". Ima ih i u političkim strankama, naročito u opoziciji; to su oni koji preziru vlastite potencijalne birače, jer im je (javno) tapšanje po ramenu, važnije od hiljada (tajnih) glasova. Bijeli Schengen je bez ikakve sumnje višestruko blagotvoran jer donosi slobodu putovanja, lakšu prohodnost poslovnih ljudi i poboljšanje ekonomske saradnje sa zemljama EU, povećanje mogućnosti za studiranje i zaposlenje u zemljama Evropske unije i cijeli niz drugih pogodnosti. Kad je, međutim, riječ o stanju u Bosni i Hercegovini, šanse za njegovu stabilizaciju su obrnuto proporcionalne važnosti koja se u javnom životu daje podjeli na raju i papke, odnosno srazmjerna brzini nestanka koncepta "raje" kao takvog.

Oslobođenje, 28.07.2009.