Skupilo se nedavno veselo društvance na takozvanoj momačkoj večeri, skupili se ljudi koji se međusobno poznaju, što bi rek'o Aleksandar Blok, već i četvrt vijeka, ali se ne viđaju (pre)često i da l’ je to sudbina il’ ko zna šta li je, tek zalilo se i završilo nekom od naših pesama. Igrom slučaja, p(j)esma koja se te noći najviše vrtjela i pjevala bila je "Dalmacija u mom oku" Miše Kovača.

Da se razumijemo, bilo nas je odasvud, ali nije bilo Dalmatinaca (ako ne računamo navijače Hajduka), a pjesma nas je opet pogađala. Sjećate li se te pjesme: "Pitaju me zašto pjevam o tom moru, buri, jugu/ Govore mi kako sanjam obećanu zemlju drugu/ Govore mi da se trgnem dok je vrijeme, dok se može/ K'o da mogu isprat kiše onu davnu sol sa kože// Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku/ Opet živi stotinama lica, Dalmacija u mom oku/ Znam da nije bila samo moja, možda sam u snu duboku/ Ali živi stotinama boja, Dalmacija u mom oku// Govore mi čemu priče, ljudi drugi život žive/ Odvezane sve su barke i brodovi s tvoje rive/ Ali negdje zvona zvone i skidaju ljudi kape/I dok dječji plač se čuje sastaju se nove klape// Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku/ Opet živi stotinama lica, Dalmacija u mom oku/ Znam da nije bila samo moja, možda sam u snu duboku/ Ali živi stotinama boja, Dalmacija u mom oku."

Pjesma je izvorno otpjevana na istoimenom albumu iz 1982. godine, a tekst je napisao Krste Juras. Šjor Juras je inače brodograđevni inžinjer svjetskog glasa, doktor nauka i antologizirani pjesnik s nekoliko samostalnih zbirki. Ivica Ivanišević je za Dalmaciju iz Jurasove poezije napisao da je "svakome čitatelju izgubljeni zavičaj: mitski prostor topline i ljepote koji je manje zemljopisna, a više emocionalna činjenica". A opet, meni se one noći ukazalo: "Dalmacija u mom oku" uopće nije pjesma o Dalmaciji, nego pjesma o Jugoslaviji; Dalmacija je tu samo sinegdoha za Jugoslaviju.

Po udžbeničkoj definiciji, sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu. "Jugoslavija u malom" je izlizana metafora za Bosnu, a Dalmacija je zapravo sjajna sinegdoha za Jugoslaviju. Istovremeno, i konkretna destinacija stotina hiljada porodičnih godišnjih odmora i mitsko-nostalgično sjećanje na djetinjska ljeta, Dalmacija je većini Jugoslovena bila alternativni zavičaj. Ana Ahmatova je negdje kazala kako svaki pjesnik ima dvije domovine: svoju i Italiju, a i svaki je Jugosloven, na neki način, imao dva zavičaja: svoj i Dalmaciju.

Kad je prije nepunih mjesec dana Tim Judah u Economistu objavio svoj članak o Jugosferi, nije zapravo otkrio ništa pretjerano novo. Zgodno je primijetio i to da onima koji se mršte na termin "Jugosfera" više smeta sama riječ, nego suština.

Judahova Jugosfera je ustvari ono što se u lokalnim medijima već uobičajeno naziva Regija. I zbilja, u Regiji/Jugosferi uglavnom se putuje samo s ličnim kartama, ljudi vole istu hranu i istu muziku, govori se istim jezikom. Isto tako, kad je o trgovini riječ, lavovski dio i uvoza i izvoza u svim zemljama Regije otpada na druge zemlje Jugosfere. Judahov krajnji zaključak svodi se na sugestiju Zapadu da ohrabri konsolidaciju onoga što je zajedničko, da pruži podršku lokalnim vladama da ustraju na takvoj politici te da se politika i biznis unutar Jugosfere dodatno uvežu međusobno, a u idealnim uvjetima i sa ostatkom Evrope. Sama poenta je kristalno jasna: "Europska unija utemeljena je da bi cementirala mir na kontinentu, a za Jugosferu taj posao još nije završen".

Raspadom Jugoslavije stvorena je gomila problema, koji su danas samo zamrznuti, nipošto i riješeni. Za gotovo sve te probleme (o tome faktički postoji konsenzus) jedino je rješenje ulazak cijele Jugosfere u Evropsku uniju. Ulazak u EU ne mijenja, međutim, geografiju. I unutar Evropske unije, zemlje Jugosfere bit će upućene, prije svega, jedne na druge. Ako Evropska unija ima ikakvog smisla, osim zajedničkog tržišta, onda je to upravo Judahovo "cementiranje mira na kontinentu". Dvanaest zvijezda sa zastave EU u tom smislu teži istom onom čemu je težila zvijezda sa jugoslovenske zastave; ista je to zvijezda previsoka.

Naravno, sve bi ovo bilo lako ironizirati, a još i lakše pozvati se na one kojima su zvonila zvona i za koje su se u posljednjem pozdravu skidale kape, kao na razlog zašto treba "pustiti priče". A opet, kako je ljepota u oku posmatrača, tako i od svakog ponaosob zavisi šta zapravo vidi u svom oku.

Oslobođenje, 15.09.2009.