Zaboravili ste lozinku?
Lijep grad za umiranje Štampaj E-pošta
Boris Dežulović   
06.10.2009.

„Mislim da je svačije klupsko opredeljenje privatna stvar i treba da ostane u okviru četiri zida. Ne vidim razlog zašto bi neko na taj način pokazivao navijačke sklonosti. Takođe, osuđujem što pripadnici ekstremnih organizacija, zarad 'čistote srpstva', kamenuju i napadaju te ljude. To uvek pošalje pogrešnu sliku o gradu, kako smo netolerantni i necivilizovani. Bojim se da će uz svu aktivnost policije biti teško zaštititi posetioce utakmice Lige UEFE. Smatram da takve manifestacije treba izbegavati.“

Iz nekog razloga, gradonačelnik Beograda Dragan Đilas nikad nije naglas izgovorio gornje rečenice. Iz nekog razloga, Dragan Đilas nikad nije pozvao Michela Platinija da otkaže Ligu Uefe. Iz nekog naime razloga, Dragan Đilas smatra da je jedino opredijeljenje koje treba ostati u okviru četiri zida ono seksualno, preciznije homoseksualno.

Zato je gradonačelnik Beograda prije dva mjeseca, sa strepnjom iščekujući gay paradu u Beogradu, izjavio da „takve manifestacije treba izbegavati“. Zašto? Zato što će „uz svu aktivnost policije biti teško zaštititi učesnike parade“. Zašto bi ih uopće trebalo štititi? Zato što „pripadnici ekstremnih organizacija, zarad 'čistote srpstva', kamenuju i napadaju te ljude, a to uvek pošalje pogrešnu sliku o gradu, kako smo netolerantni i necivilizovani“.

Tenkom na skupštinuZar gradonačelnik Dragan Đilas ne misli da je pravo Drugačijih da na miran način iznose svoje stavove sami temelj demokracije? „Mislim da je svačije seksualno opredeljenje privatna stvar i treba da ostane u okviru četiri zida. Ne vidim razlog zašto bi neko na taj način pokazivao seksualne sklonosti“, zaključio je prije dva mjeseca gradonačelnik Beograda i tako potpisao smrtnu presudu za dvadesetosmogodišnjeg Francuza Bricea Tatona, navijača Toulousea koji nikakve veze s Beogradom, Srbijom i gay paradom nije imao, i koji je toga dana, ništa ne sluteći, pio pivo s prijateljima i planirao odlazak na gostovanje u Monaco, na utakmicu prvog kola francuskog prvenstva.

Strašno to zvuči, tako napisano – jer Dragan Đilas nikad tako nešto potpisao ne bi, on je i onda izrijekom osudio ekstremne organizacije - ali mnogo je strašnije sve ono što događalo od početka do kraja te dva mjeseca dugačke rečenice.

Krajem avgusta već je postalo izvjesno da gay parada neće proći bez incidenata. Otvorenim prijetnjama „ekstremne organizacije“ poslale su Drugačijima jednaku poruku kao i gradonačelnik Đilas, samo slobodnu od svake potrebe za objašnjenjem i opravdanjem: Drugačiji nisu dobrodošli na beogradske ulice, njima je mjesto u četiri zida. Brice Taton je za to vrijeme na televiziji gledao izvlačenje grupa Lige Uefe. Njegov Toulouse dan ranije izgubio je od Trabzonspora kod kuće 0:1, ali je prošao dalje zahvaljujući pobjedi u Turskoj od 3:1. Kad je u kuglici izvučen treći član grupe J, beogradski Partizan, Brice Taton nije ni slutio da je to Sudbina potvrdila prvostepenu presudu Dragana Đilasa.

Toulouse nije dobro počeo u prvenstvu - u nedjelju, 30. avgusta izgubio je kod kuće od Valenciennesa 0:1 – i njegovi su navijači s mnogo nade očekivali početak Lige Uefe. U srijedu, 2. septembra, gradonačelnik Dragan Đilas je u novinskom intervjuu odgovornost za sve što će se dogoditi bijedno i kukavički prebacio na organizatore Gay Pridea, te svečano objavio urbi et orbi: „To je nedelja, a ja sam svake nedelje sa svojom decom. Sigurno neću doći na gej paradu. Neki gradonačelnici idu na te manifestacije, jer im donose glasove, drugi ih iz istog razloga zabranjuju. Ja stvari radim iz uverenja, a ne zbog rejtinga. Zato kad kažem da sam protiv i da neću da učestvujem, tu se priča završava.“

Mi danas ne znamo je li Brice Taton znao da je tri dana nakon utakmice Partizan-Toulouse u Beogradu trebala biti održana Parada ponosa. Ne znamo ni je li Taton znao kakva atmosfera vlada u egzotičnom srpskom gradu poznatom po noćnom životu i dobrom provodu. Ne znamo nije li, stigavši toga dana u Beograd, znao što znače svi oni ćirilični pozivi na ubijanje pedera.

Mjesecima su fašističke grupe otvoreno pozivale na linč, i mjesecima je Dragan Đilas, prestravljen „pogrešnom slikom o gradu, kako smo netolerantni i necivilizovani“, otvoreno pozivao homoseksualce da ostanu u svoja četiri zida. Umjesto da stane na čelo povorke, kao gradonačelnik svih Beograđana, pa tako i onih Drugačijih, Dragan Đilas je, kao i cijela službena Srbija, uplašeno ustuknuo pred pijanom bandom. Da je gradonačelnik Đilas dva mjeseca ranije stao na čelo Drugačijih, Brice Taton bi danas možda bio živ. Možda bi, naravno, priča i tada završila jednako, ali u tom slučaju potpis pod smrtnu presudu za Bricea Tatona ne bi bio Đilasov.

Pijana banda je pak dobro shvatila poruku. Njima nitko nikad nije rekao da svoje primitivne nasilničke sklonosti trebaju ostaviti u svoja četiri zida, nitko im nije ponudio ni četiri zida o trošku države. Čak i kad su tri dana pred najavljenu paradu golobradi fašisti usred bijela dana, u suvom centru njegovog grada, na Obilićevom vencu, brutalno prebili mirne i vrlo prijateljski raspoložene navijače Toulousea, Dragan Đilas nije promijenio svoju poruku.

U bolnici je – valjda „iz uverenja, ne zbog rejtinga“ – obišao ozlijeđene Francuze, vidno i „iz uverenja“ potresen izjavio kako je „shvatio da živi u gradu gde nema dovoljno bezbednosti ni za jednog Beograđanina“, optužio nadležne organe da „nisu preduzeli ništa da napadači završe u zatvoru“, i onda, potpuno „iz uverenja, a ne zbog rejtinga“, otišao da vikend provede sa kćerkama.

Brice Taton još je bio živ kad je u subotu objavljeno da Parada ponosa neće biti održana, jer „nadležni organi“, oni isti koji dva dana ranije „nisu preduzeli ništa“, sudionicima nisu mogli garantirati sugurnost. Organizatori nisu pristali na prijedlog „nadležnih organa“ da se Parada izmjesti sa platoa ispred Filozofskog fakulteta na novobeogradsko Ušće, i na zadovoljstvo gradonačelnika Dragana Đilasa cijela je stvar otkazana.

„Tom odlukom se trenutno izbegavaju neželjene posledice po učesnike, ali i sve druge Beograđane, kao i po imovinu grada Beograda. Činjenica da u Beogradu nije bezbedno na miran način iznositi svoje stavove, ma koliko se većina ne slagala sa istima, jeste nešto što sve nadležne treba da pokrene na ozbiljno razmišljanje i aktivno delovanje“, poručio je prije nedjeljnog obiteljskog ručka sa kćerkama Dragan Đilas, iznenada „iz uverenja“ shvativši da u Beogradu nije bezbjedno na miran način iznositi svoje stavove, kao da se svega nekoliko tjedana ranije nije eksplicitno izjasnio da Drugačiji svoje stavove trebaju ostaviti unutar svoja četiri zida. Svoje stavove, shvatili ste sad i vi i Dragan Đilas, u Beogradu je bezbjedno iznositi jedino na nemiran, dakle nasilan način.

Briceu Tatonu bilo je svejedno gdje će gradonačelnik Đilas biti te nedjelje. Gradonačelniku, međutim, nije moglo ni smjelo biti svejedno. Nakon svega, naročito nakon „generalne probe“ Parade ponosa na Obilićevom vencu, on je u nedjelju, 20. septembra morao biti na čelu parade. U „sudačkoj nadoknadi“ nije više bilo vremena za Bricea Tatona, ali jest za onih dva milijuna preživjelih. Gradonačelnik je bio taj „nadležni organ“ iz vlastite rečenice koji nije poduzeo baš ništa da spriječi kaos na ulicama svoga grada. Naprotiv: i nakon svega ponovio je poruku da Drugačiji trebaju ostati u svoja četiri zida.

Dragan Đilas, koji je iznenada, na vlastiti užas, shvatio da u njegovom rođenom gradu „nije bezbedno na miran način iznositi svoje stavove“, nije shvatio da se i on 20. septembra, ostavši sa svojim kćerkama u svoja topla četiri zida, upisao u Drugačije.

Takvom je gradonačelniku Beograd toga jutra morao izgledati prekrasno. Lijep, sunčan dan, Beograđani na Kalemegdanu i Knez Mihajlovoj, Francuzi u Kliničkom centru, gradonačelnik s kćerkama kod kuće, a nijednog pedera na ulici. Nedjelja, 20. septembra, bila je jedan od onih dana kad Đilasov Beograd zaista izgleda kao grad u kojemu se isplati provesti ostatak života.

Brice Taton, dvadesetosmogodišnji navijač Toluousea, podlegao je teškim ozljedama u utorak 29. septembra. Kad je dva tjedna ranije stigao u Beograd, nije ni slutio da će u takvom Đilasovom gradu zaista provesti ostatak života.

Peščanik.net, 06.10.2009.

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Autori

Autori Naslovna
Peščanik
Adam Curtis
Aida Ćorović
Alan Pejković
Alber Kami
Agneš Heler
Aleksandar Bošković
Aleksandar Hemon
Aleksandar Trifunović
Aleksandar Molnar
Aleksandar Sekulović
Aleksandar Stević
Aleksej Kišjuhas
Alexander Kluge
Barak Obama
Bekim Fehmiu
Beqë Cufaj
Biljana Srbljanović
Biljana Stojković
Boban Stojanović
Bojan Bajić
Bora Ćosić
Boris Buden
Boris Dežulović
Borka Pavićević
Branislav Jakovljević
Branka Mihajlović
Charles Simic
Christine Brückner
Cormac Ó Gráda
Damjan Pavlica
Danilo Kiš
Dejan Đokić
Dejan Ilić
Dejan Kožul
Dragoljub Todorović
Drago Pilsel
Dimitrije Boarov
Dimitrije Tucović
Dubravka Stojanović
Dubravka Ugrešić
Dušan Bogdanović
Džordž Orvel
Džozef E. Štiglic
Đerđ Konrad
Đorđo Agamben
Emmanuel Lévinas
Emile Cioran
Enver Robelli
Eriksen i Stjernfelt
Ernst Jünger
Filip Ejdus
Georges Snyders
Gianni Vattimo
Goran Miletić
Günther Nenning
Hana Arent
Hariz Halilović
Hermann Hesse
Herta Miler
Horhe Luis Borhes
Holm Zundhausen
Hugo Hamilton
Igor Mandić
Ildiko Erdei
Ingeborg Bachmann
Isidora Sekulić
Ivan Đurić
Ivan Čolović
Ivan B. Janković
Ivan Janković
Ivan Kuzminović
Ivan Milenković
Ivan Torov
Ivana Momčilović
Jacob Taubes
Jan Buruma
Jan-Werner Müller
Jelena Gall
Jelena Milić
Jirgen Habermas
Jovan Byford
Jedan autor - jedan tekst
Kristofer Hičens
Latinka Perović
Lešek Kolakovski
Lev Rubinštejn
Ljubiša Bačić
Ljubomir Živkov
Malise Ruthven
Marija Arnautović
Marija Todorova
Mario Kopić
Marko Kostić
Marko Milanović
Marko Vidojković
Maurice Blanchot
Michael Moore
Mihail Riklin
Milan M. Ćirković
Milan Vukomanović
Milan Antonijević
Mile Lasić
Miljenko Dereta
Miloš Vasić
Miodrag Stanisavljević
Mirko Đorđević
Mirko Kovač
Miroslav Prokopijević
Mitja Velikonja
Mirjana Miočinović
Miša Brkić
Mladen Dolar
Momčilo Đurđić
Muharem Bazdulj
Nadežda Milenković
Nedim Jahić
Nenad Dimitrijević
Nenad Prokić
Nidžara Ahmetašević
Nikola Samardžić
Nina Hruščova
Olga Popović-Obradović
Olivera Milosavljević
Pavel Domonji
Pavle Rak
Petar Luković
Peter Sloterdajk
Predrag Ž. Vajagić
Radmila Radić
Rastislav Dinić
Roberto Esposito
Sabrina P. Ramet
Saša Butorac
Saša Gajin
Saša Ilić
Semezdin Mehmedinović
Senad Pećanin
Slavoj Žižek
Slobodan Šnajder
Slobodan Pavlović
Sonja Biserko
Snježana Milivojević
Srđa Pavlović
Srđa Popović
Srđan Ćešić
Srđan Dvornik
Srđan Barišić
Sreten Ugričić
Stojan Cerović
Svetlana Lukić
Svetlana Slapšak
Svetislav Basara
Tamara Kaliterna
Tatjana Jovanović
Tatjana Tagirov
Teofil Pančić
Tibor Jona
Tijana M. Čajetinac
Todor Kuljić
Tomaž Mastnak
Tomislav Longinović
Ugo Vlaisavljević
Umberto Galimberti
Vladimir Arsenijević
Vladimir Gligorov
Vladimir Ilić
Vladimir Todorić
Vladimir Pavićević
Vladimir Pištalo
Vladimir Džamić
Vladimir Milutinović
Vlada Milovanović
Vidan Hadži-Vidanović
Viktor Ivančić
Végel László
Vesna Pešić
Vesna Rakić-Vodinelić
Veton Surroi
Velimir Ćurgus Kazimir
Vojin Dimitrijević
Vojislav Pejović
Vuk Bošković
Zoran Đinđić
Zoran Ostojić
Zoran Ivošević
Zoran Stokić
Žarko Korać
Žarko Puhovski
Žak Derida
Žan Bodrijar
Žanka Stojanović
Dhammapada
Hans Küng
Jason Boffetti
Mišel Onfre
Milan Kangrga
Boris Gunjević
Shinichi Hisamatsu
Nenad Veličković