Ovih dana, na određen način, prisustvujemo stvaranju historije. Ne zajedničke, isprepletene historije verbalnog i fizičkog nasilja koja je na Balkanu odavno dio iste ogrlice, već medijske historije. Medijskih historija. Navijački neredi u Širokom Brijegu koji su odnijeli jedan život i koji po mnogo čemu predstavljaju prekretnicu u sponi političkog nedjelovanja, pobješnjelih nacionalizama i fudbala kao zabave za široke narodne mase su medijski događaj koji se direktno pred našim očima upravo stvara u svoje najmanje dvije dijametralno suprotne verzije. Obje veoma kulturne i spremne za dijalog. Ili obje spremne na ubijanje za tili čas.

U našim tugaljivim i beskrajno zamršenim tranzicijskim društvima ama baš ništa nije slučajno. Slučajna naravno nije ni povezanost verbalnog i fizičkog nasilja koja već neko vrijeme sve intenzivnije boji društva koja su već odavno izlizana od umora i nacionalističkih retorika. U tim društvima i u moru medijske white noise iza koje se ne može ni nazrijeti pokušaj ka objektivnijem izvještavanju. Većina medija djeluju isključivo i tvrdo iz svojih ideoloških pozicija i tako cvjetaju tenzije bazirane na medijskoj konfuziji. Tenzije koje se na taj način  stvaraju, opet, poput zmije Ouroburosa koja grize svoj rep, omogućuju nacionalistima da stvaraju svoj kontrolirani haos u kojem jedino mogu ostati na vlasti još neko vrijeme. Pojednostavljene ideje ideologa nacionalističkih konjica ili blogersko-forumaških bojovnika koji malo-malo pa pozivaju na novi rat, za koji valjda misle da će se voditi džojsticima, se danas i u Bosni, i u Hrvatskoj ili Srbiji manje baziraju na sposobnosti logičke argumentacije a više na lakonskom ubacivanju historijskih istina u tuđu patnju. Sami vlasnici zemalja, da se poigram sa nazivom onih koji sjede na vlasti, imaju dvije priče za svoje podanike. Jedna je ona vanjska, lijepa i kulturna, da je budućnost balkanskih zemalja u kooperaciji, a druga ona unutarnja, pod geslom negirajmo šta god možemo i jebite im majku jer oni nisu kao vi.

Čudan je vakat danas. I ljudi koji ama baš ničemu nisu krivi mogu doći na red za prozivku samo ako vrijedno čekaju na taj momenat. Tako su iz pojedinih bošnjačkih medija nedavno prozivani tuzlanski Srbi da nisu reagovali na Dodikove historijsko- revizionistističke izjave? Srba koji još žive u jedinom bosanskom gradu za koji možemo sa sigurnošću tvrditi da je i dalje multietnički? U gradu gdje vas ljudi ne gledaju podozrivo kad kažete ime za koje niko baš nije posve siguran koje je nacionalne odrednice? I šta bi zapravo trebali ti tuzlanski Srbi sad? Da stanu na liniju i kažu: Svečano se odričem Dodika? To što su isti tuzlanski Srbi ostali u Federaciji, što žive tu i što su se mnogi od njih na različite načine borili za nezavisnost države BiH više ne igra nikakvu ulogu. Esencijalno povezani sa Dodikom kroz svoje srpstvo, oni, tuzlanski Srbi moraju konstantno dokazivati da nisu krivi. I ovakve ideje se promoviraju kao probosanske? U medijskoj konfuziji je sve moguće. Tako je bilo moguće i da Avaz proglasi napad na časnu sestru Dijanu u Tuzli prije nekog vremena ekstremnim činom ateističkog nasilja. Avaz valjda posjeduje psychic ekipu jer nikakvih dokaza o tome u trenutku objavljivanja vijesti nije bilo. Na svoju žalost, ova ekipa spiritističkih medija naoružanih ektoplazmatičnim objašnjenjima prepunim praznine, je promašila jer se pokazalo da se radilo o grupi klinaca koji su na dobrom putu da postanu huligani. Baš onakvi kakvi u Srbiji ubijaju strance. Ili onakvi kakvi učestvuju u navijačkim neredima.

Vrijeme je populista na sve strane. Ljudi koji klinički precizno detektiraju one najprimitivnije, nasilničke tendencije u narodu i formulišu ih u huškačke, ideološke izjave. I na osnovu toga stiču statuse spasitelja naroda ili čak, zakloni me Bože, intelektualaca. Vrijeme je nelogičnosti. Tako je i Srbija osudila Iliju Jurišića za ratni zločin. Na teritoriji BiH. I pored toga što Srbija, po presudi iz Haaga, uopće nije bila strana u ratu u BiH od 92-95. Vrijeme je u kojem stradavaju ljudi kao što je Ilija Jurišić.

Govori mržnje, nacionalističko-fašističke frustracije i neobična količina demagoškog lupetanja je danas mainstream u medijima u BiH. Stvaranje Drugosti dobija čak i historijski neočekivane forme u formi sve prisutnije mržnje prema Jevrejima. Verbalna snaga pojedinaca iza anonimnosti avatara ili u forumaškim verbalnim iživljavanjima nije samo jedna od prednosti demokratije koja omogućava višeglasje već istovremeno i individualni deficit hrabrosti da se stvarno stane iza svojih riječi u javnom diskursu. Stvaranje mase na internetu je tako usko povezano sa stvaranjem mase u navijačkim hordama ili nacionalističkim ekstremnim grupama. Individualnost se gubi i osobe postaju dio kolektiva. A za kolektiv i njegove postupke niko ne odgovara. Za sve će biti kriva neprijateljska atmosfera.

Kolektiv uvijek funkcionira kroz binarni način razmišljanja. Svaki stereotip stvara idući stereotip u nizu i rigidne kulture, zatočene u vječito MI I ONI, kakve naše sigurno jesu u ovom fluidnom tranzicijskom dobu, cvjetaju, samo i isključivo, u svojoj zatvorenosti. Kod mladih ljudi, kroz takve kulturne zatvore, hormoni i frustracije srastaju u jedno pretvarajući ih u pokretne bombe kojima samo treba mali povod da eksplodiraju. U takvoj dominirajućoj društvenoj klimi jako je opasno podizati nacionalne tenzije. Podjednako je opasno i davati izjave poput Ćire Blaževića, u emisiji Otvoreno hrvatske televizije 6.oktobra, u kojoj je, bez većeg razmišljanja, izvalio da među mladim ljudima u BiH nema nikakvih problema. Zaista? Da, znamo to, to su oni imaginarni neprijatelji Bosne sa Saturna koji vuku konce. Nacionalisti nemaju ništa s tim. Danas su klinci frustrirani ali to po Ćiri i drugima, nema veze sa ksenofobijom i netrpeljivošću prema Drugom, koja se podupire od strane nacionalističkih stranaka. Sve su to samo incidenti bez ikakve političke pozadine. A snaga većine leži upravo u masi. Na vrlo potrebnu opasku doktora nauka Nine Raspudića koji je Ćiru Nacionale podsjetio na to da je ovaj nekada na sva usta veličao lik i djelo Franje Tuđmana, Ćiro je reagirao kao pravi populista. Ova britka opaska o širem kontekstu i Ćirinom ličnom nacionalno-političkom integritetu, je izazvala vanserijski primitivnu reakciju izbornika bosanske reprezentacije  o tome kako on ne zna ko je mladi filozof i da mu isti sa bradom liči na Dražu Mihajlovića. Mnoštvo komenatara u internetskim medijima proglašavaju Ćiru za legendu jer je odbrusio onom doktoru nauka. To je zapravo kultura dijaloga koja dominira u medijima. Nacionalisti i populisti su kulturni dok im se ne dodirne u bolnu tačku, a između ostalog to je uvijek pitanje integriteta jer se radi o ljudima koji svoje karijere baziraju na principu promjenjljivog vjetra. Sve je to začinjeno razvodnjenom pričom gospodina Hadžihafizbegovića o svojim prijateljima u hrvatskom sportu, nesuvislom pričom gospodina Šumana o snijegu kao zajedničkoj temi pionira Sarajeva i pionira Širokog Brijega i sve se pretvorilo u farsu koja divno ilustrira drugu taktiku za hvatanje u koštac sa krupnim problemima na Balkanu, naime guranjem pod tepih. Najbolje prolazi u kombinaciji sa sijanjem mržnje. I izaziva masovno klimanje glavom. Ne podsjeća li to sve isuviše na onaj prošli sistem? Onaj koji nacionalisti najviše mrze? Mislim, to klimanje glavom?

Alan Pejković, 1971, Banjaluka. U Švedskoj dobija tri diplome: MA engleski jezik i književnost, BA historija religija, te diplomu za gimnazijskog profesora  švedskog i engleskog jezika. Trenutno završava doktorat na katedri za američku književnost u Uppsali sa disertacijom koja tretira liminalne figure roda i spolnosti u suvremenom američkom romanu. Pored doktorata bavi se pisanjem, prevođenjem i recenziranjem. Dosad je surađivao sa časopisimaTreći Trg, Re, Žena 21, časopisom "K", Odjek, Plima, Sarajevske sveske, Ulaznica, Bosanska Pošta, Balkanski književni glasnik i drugim časopisima u regiji. U Švedskoj je objavljivao poeziju u književnim časopisima. Poezija mu je također objavljena na engleskom u časopisu Philament. Za bibliotekarsku službu Švedske recenzira knjige sa područja bivše Jugoslavije te knjige iz područja jezika i svjetskih književnosti. Preveo je knjigu Midhata Ajanovića Portret nacrtan ugljem i kišom na švedski jezik. Iduće godine mu izlazi knjiga o sponi američke fikcije i popularne kulture. Živi s obje strane famozne granice EU-a.

E-novine, 07.10.2009.