Zaboravili ste lozinku?
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
029: Vesela genetika Štampaj E-pošta
Teofil Pančić   
26.11.2009.

Čudno je to s Titom i Srbima u poslednjih dvadesetak godina: tek nakon što su se uverili da je pouzdano mrtav i da neće uskrsnuti, mnogi su u Srbiji krenuli da mu mere rep, prisećajući se retroaktivno svih njegovih nepodopština, utoliko strašnijih ukoliko su bolje bile izmišljene (što ne znači da on nije imao stvarnih nepodopština, nego da su one tobožnje ljudima bile mnogo uzbudljivije); nešto kasnije, kada je sistem koji je stvorio počeo stvarno da se urušava, mnogi su se uplašili i počeli su diskretno da mu se vraćaju, doduše, selektivno, po sistemu: bio je dobar, baš šteta što je bio Hrvat...

Uostalom, nije li Milošević  i iznikao (pravo iz ništavila, u koje će se vratiti kao u prirodno mu okruženje) u masovnog Idola kao neka vrsta pokušaja da se stvori funkcionalni Tito-Srbin, Tito s ispravnim genetsko-geografskim poreklom? Projekat je, doduše, neslavno propao jer je ovaj sve pogrešno shvatio. Uzgred, premijerni prototip Tita-Srbina u masovnoj svesti zvao se Aleksandar Ranković, ali je ta stvar čabrirala još u eksperimentalnoj fazi; Milošević je, nažalost, dogurao mnogo dalje, a rashodovan je tek nakon što je upropastio toliko toga da ni trust genija (kakav nam ionako nije na raspolaganju) to neće moći da dovede u red za naših života.

Koliko mogu da procenim današnje stanje duhova, rekao bih da idealna vladavina za prosečnog stanovnika ove zemlje izgleda nekako ovako: u ekonomiji – titoizam i kardeljizam, ali sponzorski potpomognut čvrstom valutom, ne pitamo odakle; u politici: večito rekreativno srbovanje, ali koje nas ništa neće koštati, zarad kojeg nas niko neće mobilisati i terati nas da izistinski puzimo po slavonijama i kosovima, i zbog kojeg nas niko neće bombardovati; u svakodnevnom životu: ritualno pravoslavlje, ali ne baš bukvalno shvaćeno – kad baš zagusti, jedared-dvared godišnje, ću postim do ponoći, a onda ću se omrsim dvostruko, majke mu ga nabijem! Izvini pope, ja to onako, po naški, aj' popi jednu, ljudi smo, nismo Turci... Sve u svemu, idealni srpski vladar bio bi eksplozivna kombinacija poznog Tita, ranog Miloševića i svevremenog Amfilohija. Da li bi to iko preživeo? Ne bi. Ponekad nas sudbina majčinski čuva od nas samih.

Dva su dnevna povoda ovome razmatranju. U Užicu – nekada Titovom – pokrenuta je inicijativa (čini se, prilično podržana) da se na glavni gradski trg vrati ogroman spomenik Titu, koji se tamo kočoperio od 1961. pa do 1991, kad su ga uklonili lokalni socijalisti, uz inicijatorski ili barem odobravajući mig Odozgo. Kažu da je pri rušenju, tj. uklanjanju spomenika bilo dosta onih koji su se nad njim simbolički iživljavali, valjda oslobađajući svoje zatomljene emocije, tako dobro zatomljene da ni sami za njih koliko do juče nisu znali. Tja, zgodna ilustracija tamnovilajetske suštine naših vrednosnih opredeljenja: nikada ne ubodemo pravu melodiju. Jer, kad pogledaš, sve je u vezi s tim spomenikom (i mnogim sličnim) beznadežno glupo i nekako postidno: bilo je glupo podizati 1961. spomenik aktuelnom vladaru, živom čoveku u naponu snage; još mnogo gluplje bilo je taj spomenik uklanjati trideset godina kasnije; najgluplje bi, dakako, bilo sada ga vratiti. Dobro, to se najverovatnije ionako neće desiti, ali je za našu priču indikativno to kako se raspoloženje Tihe Većine promenilo od ranih devedesetih do danas: reklo bi se da je Titu u međuvremenu, najblaže rečeno, oproštena njegova genetska falinka...

Ostajemo blizu genetike. Nekako u isto vreme, u Beogradu je formirana neka nova Komunistička partija Srbije, pompezno preambiciozna organizacija koja nastaje ujedinjenjem bezbrojnih minijaturnih partijica i partijolikih kružokčića komunostalgične provenijencije, izgubljenih u kosmosu. Znate već onaj tip okružnih mudraca, zamajanih luzera koji prožive ceo život u nepokolebljivom uverenju da su lično izmislili rupu u saksiji, ali da im Zle Sile ne daju da je patentiraju i ovajde se... Vest ne bi zavređivala ama baš nikakvu pažnju –nadobudnih marginalaca i pajaca nam bar ne nedostaje – da na čelo partije nije izabralo građanina Jošku Broza, beogradsko-zemunskog ugostitelja, pravog pravcatog unuka Josipa Broza zvanog Tito. Pa sad ti reci da u svakom die hard komunisti ne leži jedan tek zalečeni monarhista, potrošač kičaste mistike «plave krvi» i naslednih vrlina... Naime, taj je Joška Broz po svojim intelektualnim i političkim kapacitetima naprosto tip iz komšiluka, sivi mediokritet koji u javnim nastupima redovno ispada smešnjikav jer baulja i lupeta o stvarima o kojima uglavnom nema ni najblažeg pojma, ali je čvrsto rešen da o njima mora da Ima Mišljenje. Jedino što ga, dakle, izdvaja iz anonimne mase grotesknih Mislilaca koji pišu pisma novinama, zagovnavaju web-forume ili se javljaju u Utisak nedelje, s namerom da pozdrave tog-i-tog u studiju, a da ne pozdrave onog drugog, jeste njegovo prezime. Vrednost, dakle, sasvim simbolička, iz sfere primitivnog magijskog mišljenja. Dobro, imao je i SPO onomad jednog takvog, prezivao se Mihailović. Nećete verovati, neko vreme je čak bio i gradonačelnik Beograda.

Joška B. je, dakle, nevažan po sebi, ali Joška B. je simptom. Kao takav, možda bi i mogao da okupi neke očajnike oko sebe: nedovoljno da mu stranku učine važnom, ali možda dovoljno da se o njoj još priča. Obrnuvši pun dvadesetogodišnji krug svojih posthumnih odnosa sa Titom, Srbija se, dakle, vraća na početak: ma, Tito bi bre bio sjajan, samo da je bio Srbin! S takvim stavom, nužno će u nedogled tražiti novog i novog, verujući da će kad-tad da ubode pravu kombinaciju (lažnih) vrlina.

Dnevni unos (029),

Peščanik.net, 26.11.2009.

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Autori

Autori Naslovna
Peščanik
Adam Curtis
Aida Ćorović
Alan Pejković
Alber Kami
Agneš Heler
Aleksandar Bošković
Aleksandar Hemon
Aleksandar Trifunović
Aleksandar Sekulović
Aleksandar Stević
Aleksej Kišjuhas
Alexander Kluge
Beležnica za emisiju
Barak Obama
Beton
Beqë Cufaj
Biljana Srbljanović
Biljana Stojković
Boban Stojanović
Bogdan Ivanišević
Bojan Bajić
Bora Ćosić
Boris Buden
Boris Popović
Boris Dežulović
Borka Pavićević
Charles Simic
Christine Brückner
Branislav Jakovljević
Danilo Kiš
Dejan Đokić
Dejan Ilić
Drago Kovačević
Dragoljub Todorović
Dimitrije Boarov
Dubravka Stojanović
Dubravka Ugrešić
Dušan Bogdanović
Džordž Orvel
Džozef E. Štiglic
Đerđ Konrad
Đorđo Agamben
Edin Begović
Emmanuel Lévinas
Enver Robelli
Erik Gordi
Filip Ejdus
Georges Snyders
Gianni Vattimo
Goran Miletić
Hana Arent
Hariz Halilović
Hermann Hesse
Herta Miler
Horhe Luis Borhes
Holm Zundhausen
Igor Mandić
Ildiko Erdei
Incest Trauma Centar
Ingeborg Bachmann
Isidora Sekulić
Ivan Đurić
Ivan Čolović
Ivan B. Janković
Ivan Janković
Ivan Kuzminović
Ivan Milenković
Ivan Jureta
Ivan Torov
Jan Buruma
Jelena Gall
Jelena Milić
Jovan Byford
Jedan autor - jedan tekst
Komentar
Kristofer Hičens
Latinka Perović
Lešek Kolakovski
Lev Rubinštejn
Ljubomir Živkov
Malise Ruthven
Marija Todorova
Marija Dukić
Mario Kopić
Marko Kostić
Marko Milanović
Marko Vidojković
Maurice Blanchot
Michael Moore
Mihail Riklin
Milan M. Ćirković
Milan Vukomanović
Milan Antonijević
Mile Lasić
Mileta Prodanović
Miljenko Dereta
Miloš Ćirić
Miloš Vasić
Milutin Petrović
Miodrag Stanisavljević
Mirko Đorđević
Mirko Kovač
Miroslav Prokopijević
Mitja Velikonja
Mirjana Miočinović
Miša Brkić
Mladen Dolar
Momčilo Đurđić
Muharem Bazdulj
Nadežda Milenković
Nedim Jahić
Nenad Dimitrijević
Nenad Prokić
Nenad Stefanov
Nikola Samardžić
Olga Manojlović Pintar
Olga Popović-Obradović
Olivera Milosavljević
Pavel Domonji
Pavle Rak
Pavle Krsmanović
Petar Luković
Peter Sloterdajk
Predrag Ž. Vajagić
Radmila Radić
Rastislav Dinić
Roberto Esposito
Sabrina P. Ramet
Semezdin Mehmedinović
Senad Pećanin
Slavoj Žižek
Slobodan Šnajder
Slobodan Pavlović
Sonja Biserko
Snježana Milivojević
Srđa Pavlović
Srđa Popović
Srđan Ćešić
Srđan Dvornik
Srđan Barišić
Sreten Ugričić
Stojan Cerović
Saša Gajin
Saša Ilić
Svetlana Lukić
Svetlana Slapšak
Svetislav Basara
Tamara Kaliterna
Tatjana Jovanović
Tatjana Tagirov
Teofil Pančić
Tekstovi slušalaca
Tibor Jona
Todor Kuljić
Tomaž Mastnak
Tomislav Longinović
Ugo Vlaisavljević
Umberto Galimberti
Vladimir Arsenijević
Vladimir Gligorov
Vladimir Ilić
Vladimir Todorić
Vladimir Pavićević
Vladimir Pištalo
Vladimir Džamić
Vladimir Milutinović
Vlada Milovanović
Vidan Hadži-Vidanović
Viktor Ivančić
Végel László
Vesna Pešić
Vesna Rakić-Vodinelić
Veton Surroi
Velimir Ćurgus Kazimir
Vojin Dimitrijević
Vojislav Pejović
Vuk Bošković
Zoran Đinđić
Zoran Ostojić
Zoran Ivošević
Žarko Korać
Žarko Paić
Žarko Puhovski
Žak Derida
Žan Bodrijar
Žanka Stojanović
Dhammapada
Letnja lektira 2009
Biblioteka XX vek
Zoran Stokić
Jan-Werner Müller
Cormac Ó Gráda