Prije nešto više od dva mjeseca, trećeg oktobra tekuće godine, švedski su se mediji naširoko bavili najavljenim oslobađanjem Biljane Plavšić iz zatvora Hinseberg, u Froviju, u okrugu Orebro. Tog istog trećeg oktobra, jedan je rođeni Šveđanin, švedski državljanin i fudbalski reprezentativac Švedske slavio dvadeset i osmi rođendan. Rodio se, dakle, trećeg oktobra 1981. godine, u Rosengardu, predgrađu Malmea, u emigrantskoj porodici Jurke (djevojačko prezima Gravić) i Šefika Ibrahimovića. Par je već imao dvogodišnju kćerku Sanelu, a novorođenom sinu dali su ime Zlatan.

Četiri godine ranije, 1977. dakle, tada dvadesetšestogodišnji Šefik napustio je rodnu Bijeljinu i otputovao za Švedsku, kako se to kaže, trbuhom za kruhom. Planirao je tamo raditi nekoliko godina, zaraditi nešto novca i vratiti se u Bijeljinu. U Švedskoj je, međutim, upoznao Jurku, oženio se i ostao. S jeseni 1990. godine djecu je po prvi (i pokazalo se - posljednji i jedini put) vodio u zavičaj. Tada je i prodao svoju kuću u Bijeljini. Kao da je slutio da će krvavo bosansko proljeće za godinu i pol dana početi upravo u tom gradu. Te iste jeseni, te iste 1990. godine, u Bosni i Hercegovini su održani prvi višestranački izbori. Jedina žena izabrana u sedmočlano Predsjedništvo BiH bila je Biljana Plavšić. U aprilu 1992. godine, u netom etnički očišćenoj Bijeljini, izljubila se s Željkom Ražnatovićem Arkanom, pred rat, između ostalog, poznatim i po predvođenju izvjesne fudbalske navijačke skupine. S proljeća ratne bosanske 1992. godine, Zlatan Ibrahimović u Malmeu već uveliko trenira fudbal. Na treninge ga vodi otac koji mu je zapravo i prvi trener. Šefik tih dana gleda Zlatana kako nabija loptu i misli o Bijeljini. Njega bi dolje ubili, a vjerovatno i Zlatana.

1996. godine, Zlatan je petnaestogodišnjak i razmišlja o završetku fudbalske karijere; htio je biti lučki radnik. U Bosni i Hercegovini, rat je tek završio, a Biljana Plavšić nasljeđuje Radovana Karadžića, optuženog za ratne zločine. U narednim godinama, holandski skauti mjerkaju Ibrahimovića, a službenici Haškog tribunala spremaju optužnicu protiv Plavišićeve. S početka 2001. godine, Biljana Plavšić se dobrovoljno predaje Tribunalu i odlazi u Haag, a Zlatan Ibrahimović potpisuje ugovor sa Ajaxom. Godina 2001. i prva polovina 2002. godine i za Plavšićevu i za Zlatana su vrijeme navikavanja na Holandiju i na novu situaciju. S jeseni 2002. oboje su bljesnuli; u septembru, u svom debiju u Ligi šampiona, u utakmici Ajaxa protiv Lyona, Ibrahimović zabija dva gola i njegov tim pobijeđuje sa 2:1; u decembru se Plavšićeva nagodila s tužilaštvom i priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti izrazivši pritom kajanje. Osuđena je na jedanaest godina zatvora. Dvadeset i šestog juna 2003. godine prebačena je u švedski zatvor Hinseberg. Dok zatvorski dani teku, Ibrahimović u augustu 2003. godine, još uvijek u dresu Ajaxa, daje gol protiv Brede koji gledaoci Eurosporta proglašavaju golom godine te prelazi u Juventus za koji u svojoj prvoj sezoni daje šesnaest golova. 2005. godine Plavšićeva izjavljuje da su njeno priznanje i kajanje bili tek taktički potez, sračunat zbog dobivanja što manje kazne; te iste godine Zlatan dobiva Guldbollen, trofej za najboljeg švedskog fudbalera godine. Iz Juventusa Ibrahimović prelazi u Inter, a tamo, nakon sjajnih partija, produžuje ugovor, čak do 2013. godine. Ugovor sa Interom mu je, dakle, isticao otprilike taman u vrijeme kad se i Biljani Plavšić robija trebala (pri)bližiti kraju. Ovo je, međutim, vrijeme u kojem se ugovori ne potpisuju da bi se ispoštavali, vrijeme u kojem se robije presuđuju bez namjere da se odsluže do kraja. U ljeto 2009. godine, Ibrahimović je prešao u Barcelonu, a u njegovoj su domovini počela govorkanja o prijevremenom puštanju Plavšićeve na slobodu. U oktobru su govorkanja prerasla u izvjesnost; u oktobru je Ibrahimović briljirao. U utorak 20. oktobra, u iznenađujućem porazu protiv ruskog Rubina, on daje jedini gol za Barcelonu, pet dana kasnije u najvećoj (dosadašnjoj) pobjedi ovogodišnjeg izdanja Primera lige, u trijumfe Barcelone protiv Zaragoze od 6:1, Ibrahimović zabija dva gola. Preksutradan Biljana Plavšić izlazi iz zatvora. Njezine prve dane na slobodi, novinari i fotografi prate s gotovo jednakim intenzitetom kao Zlatana Ibrahimovića na terenu. Ipak, to ne traje predugo. Već mjesec dana nakon oslobađanja, Plavšićeva živi skoro sasvim običan penzionerski život.

Tog 29. novembra 2009. godine, šezdeset šest godina nakon što je u Jajcu stvorena Socijalistička federativna republika Jugoslavija, Biljana Plavšić je, po običaju, televizor upalila jedino za vrijeme televizijskog dnevnika, od pola osam do osam uveče. Ugasila je TV još prije vremenske prognoze. Zamislila se. Kao i u prethodne dvije sedmice mislila je na pokojnog patrijarha Pavla. Njezinu bogobojaznu kontemplaciju prekinuli su urlici iz komšiluka. Neko nešto slavi, shvatila je Biljana P. Nije znala da se u tom trenu na ekranima stotina miliona televizora u svijetu, pa i na nekoliko u njezinoj zgradi, nalazi isto lice: lice strijelca zgoditka na najvećem svjetskom klupskom fudbalskom derbiju, na meču Barcelona - Real Madrid, na El Clasicu. Nabačenu loptu je iz punog trka, na prvu, u mrežu zakucao Zlatan Ibrahimović, momak čije je prezimenjake u očevom mu zavičaju ubijala vojska Biljane Plavšić, momak kojeg su ideolozi iz redova Plavšićkinih bošnjačkih koalicionih partnera zajedno sa hiljadama druge djece čiji roditelji nisu jednakog etničkog podrijetla prozvali "amorfnom masom". Onaj Plavšićkin komšija koji je na kladionici tog popodneva odigrao "iz nule u keca" i dalje bučno proslavlja Ibrahimovićev gol, a nekadašnja profesorica sa sarajevskog PMF-a rezignirano vrti glavom. I zatvor je imao svojih prednosti, noći su bile mirnije i tiše.

Oslobođenje, 08.12.2009.