Sklonost objektivizaciji, koja navodi ljekare da pacijente razmatraju samo kao organizme, koja navodi da se u svijetu rada ljudi razmatraju samo na osnovu kriterija djelotvornosti, rastvarajući njihov identitet na efikasnost njihova postignuća, navodi profesore da svoje učenike ocjenjuju na osnovu uspjeha, profita; taj je izraz svijet škole preuzeo iz ekonomskog svijeta i time odgoj rastvorio u čistu kvantitativnu činjenicu gdje se zbrajaju samo pojmovi i ocjene.

Budući da je količinu moguće računski izmjeriti, iz škole su protjerane sve one dimenzije koje se ne daju izračunati, dakle kreativnost, emocije, identifikacija, projekcija, želje, radosti, žalosti koje obilježavaju odrastanje i o kojima škola ne vodi niti minimum računa. To objašnjava zašto u školi uspijevaju i dobivaju dobre ocjene samo oni čija je ravan kreativnosti niska, emocionalna okosnica skromna, a fantazijske projekcije ograničene. Oslobođen spomenutih neprijatnosti, um može lakše skladištiti sve one pojmove koje uređujemo strogo i precizno. Što su više bezdušni, manje pogađaju dušu, u znaku emocionalne štednje koja katalogiziranje informacija čini mnogo lakše ostvarljivim.

Iz škole su izbacili emocionalni odgoj. Sada emocija luta bez sadržaja na koji bi se mogla primijeniti i opasno se klati između pobunjeničkih nagona, koji uvijek prate ono što se ne može izraziti, i iskušenja prepuštanju zastranjivanjima, čiji su ne tako krajnji primjeri svijet diskoteke, alkohola i droge.

Ako se složimo s Aristotelom, koji razlikuje ''primarne uzroke'' i ''sekundarne uzroke'', morali bismo se pitati nije li pred sekundarnim uzrocima, koji se nazivaju seks, alkohol i droga, primarni uzrok mladenačke nelagode emocionalna i egzistencijalna praznina što je oko učenika stvara škola, nudeći im u toj mjeri bezdušnu kulturu da je naposljetku mladom čovjeku svejedno da li uči logaritme ili poeziju Uga Foscola.

Pa ipak je Pavle iz Tarsa rekao: Non intratur in veritate nisi per charitatem, ne ulazi se u istinu bez ljubavi. U našim je školama ljubav rastvorena u siromaštvo simpatije i antipatije. Identitet dobrih učenika gradi se na neuspjehu manje dobrih, odnosno ''nedovoljnih'', kako se kaže u školskom žargonu. Ocjene se donose na osnovu subjektivnih utisaka, gdje se rastopljene projekcije učenika i učitelja miješaju i na kraju pristaju na sudu zrelosti (maturi) sačinjenom od tridesetminutnog kolokvija koji se odvija između dva neznanca.

A da o nepreciznom rječniku na granici beznačajnosti što su ga puni razgovori između roditelja i učitelja niti ne govorimo. Te razgovore sačinjavaju fraze: ''morao bi imati više dobre volje'', ''morao bi se više potruditi'', ''nikada nije sabran'', ''u razredu malo sluša'' itd. U njima je talog poopćavanja i možda neznanja onih koji ne znaju da volje nema izvan interesa, da interes ne može postojati odvojeno od emocionalne veze, da se emocionalna veza ne može uspostaviti kada je odnos između učitelja i učenika odnos uzajamnog nepovjerenja, ako već ne potpunog nerazumijevanja.

Naspram nerazumijevanja, koje nastaje čim psihologija učenika izlazi izvan shema psihologije profesora, škola se bavi samo objektivnim datostima koje su učinak uspjeha, profita. Jer je pak uspjeh posljednji rezultat lanca, u kojem su – preokrenemo li ga – razumijevanje, interes i emocionalna pobuda, učenike nije teško demotivirati, pa i ozbiljno demotivirati; profesori naime učenike ocjenjuju na osnovu rezultata, a oni pak mogu izvirati samo iz pretpostavki što ih je škola izbjegla njegovati.

Ne vrijedi primjedba da je zadatak škole obučavati um i ne brinuti se o emocionalnim činiocima. Jer, od miša u labirintu do mladog čovjeka u školi, ako se ne ovladava znanjem bez emocionalnog nagrađivanja, danas je najveća opasnost za učenika koji ide u školu emocionalna zanemarenost, odnosno toliko površna briga za emocije da je ona već kontraproduktivna. A ta opasnost nije neznatna ako je naime istina da je škola najviše iskustvo koje posreduje modele višestoljetne kulture. Ako pak ti modeli ostanu sadržine uma, a da pritom ne postaju pobude koje oblikuju srce, srce počinje da luta bez horizonta u nemirnom i depresivnom ništavilu što ga niti buka moderne muzike neće uspjeti prikriti.

Kao ''primarni uzrok'' devijantnosti, u usporedbi sa svim ostalim ''sekundarnim uzrocima'' što ih sociologija smatra izvorima mladenačke nelagode, škola se pokazuje s tim neodgovornim licem, kao da je njeno mjesto izvan problema povezanih sa procesom odrastanja. Svjesno ograničavajući prostor svojeg djelovanja, škola pokazuje onu lažnu nedužnost što je objektivizacija tretmana (uspjeh-ocjena) uvijek spremna dopustiti onima kojima nije stalo do subjektivnosti mladih; nije naime rečeno da ćemo nakon načinjanja ove problematike i dalje imati zaista čiste i dezinficirane ruke.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Umberto Galimberti, Parole nomadi, Milano 2006.