Moj dečko je toliko bogat da ne mora da liže poklopac od euro-krema! – poručuje grafit s nekog sivog zida u nekom sivom naselju negdje na prostoru bivše Jugoslavije. Eurokrem je u gastronomskoj svijesti građanina bivše Jugoslavije ostao zapamćen: a) kao jeftina hrana za djecu; b) kao užina za vojnike bivše JNA; c) kao hotelski doručak za niskosolventne domaće i strane umirovljenike koji su u jadranskim hotelima uglavnom ljetovali zimi.

Čini se da se ideja siromaštva konačno zabola u svijest običnog građanina bivše Jugoslavije. Omamljen raspadom Jugoslavije (komunisti su nas pokrali), rodoljubljem, ratom (rat nas je osiromašio) i mržnjom prema Srbima, ili Hrvatima, ili Slovencima (ti su nas ekonomski uništili), obični građanin dosada je odbijao konfrontaciju s vlastitim socijalnim statusom. Preživljavao zahvaljujući utjesi paralelnih resursa (Prodat ćemo zemlju, ostalo je od tate; Imamo veliki vrt, dovoljno da nas hrani; Ako dođe stani-pani, prodat ćemo vikendicu; Moj stric je direktor, uvijek će se za mene nešto naći; Baka će nam ostaviti kuću u nasljedstvo; Bratu ide dobro u Njemačkoj, neće nas, valjda, pustiti da umremo od gladi; Izdat ćemo vikendicu na moru strancima; Ako ništa drugo, uvijek možemo prodati obiteljsku grobnicu). Resursi su se ugasili, opcije su iscrpljene, aduti skriveni u rukavu potrošeni su, bakina kuća je otišla u vjetar, zemlja je prodana, društvo se raslojilo na malobrojne bogataše i mnogobrojne siromahe, na prave “igrače” i “pušače”. Mnoga na brzinu stečena bogatstva se tope, poduzeća krahiraju, ljudi masovno ostaju bez posla, stric-direktor je u zatvoru, obiteljska grobnica je odavno pojedena. Mnogi rade i već mjesecima ne dobivaju plaću. Sretniji zaposlenici dobivaju pola plaće, od toga polovicu u novcu, a drugu polovicu u bonovima. Bonove pritom mogu trošiti isključivo u poduzećima u kojima rade. Troše ih na kobasice kojima je istekao rok trajanja i na eurokrem kojemu  nikada ne ističe rok trajanja. Mnogi rade i subotom, iako nitko u tome ne vidi ni svrhu ni smisao, osim, naravno, vlasnika koji na sve mile načine pokušavaju prisiliti radnike da sami daju otkaz.

Bračni par Pevec, vlasnici donedavno uspješnog hrvatskog trgovačkog lanca danas su u stečaju. Iza sebe su ostavili stotine izmrcvarenih radnika koji isprva mjesecima nisu dobivali plaću, da bi sada konačno bili otpušteni. Na nedavnoj zabavi u lokalnom hotelu bračni par Pevec dobro se zabavljao plešući do kasno u noć. Radnici hotela – koji je također u stečaju, i koji sami mjesecima nisu dobili plaće – promatrali su besprizornu zabavu propalih hrvatskih tajkuna bez daha.

Samo takvi, “zabavni”, detalji prodiru u hrvatske medije. Gorkoj svakidašnjici ostavljeno je da krklja u anonimnosti. Udarne novinske vijesti – poput te da je američka glumica Jennifer Love Hewitt, osim redovitog brijanja i podrezivanja, nedavno svoje međunožje ukrasila vaginalnim piercingom sa Swarovski kristalićem, pa joj sada ona stvar, kako sama kaže, sjaji poput disko kugle – omamljuju osiromašene mase poput danonoćno upaljenih prskalica. Vlastiti ropski život priviđa im se kao disko klub.

Zar zaista ropski? Ujedinjena evropska idila polako otkriva svoje crno naličje: nova trgovina robljem curi evropskim podzemnim putovima. Neka “nevina” farma šparoga u Češkoj, koja je uzgajala šparoge za nekog “nevinog” dilera u Nizozemskoj, zapošljavala je kao berače pogodne Rumunje. Zašto pogodne? Sa svojim EU pasošima mogli su nesmetano prelaziti granice, a pitanje nepostojećih radnih dozvola nekako se zataškalo. Uostalom, dobar dio Zapadne Evrope eksploatira mobilne Rumunje, Bugare i druge, a pitanje radnih dozvola nekako se zataškava.

Rumunjske berače rekrutirala je neka ukrajinska banda. Rumunji nikada nisu vidjeli obećanu nadnicu, a smještaj i hrana bili su ropski. Brutalni ukrajinski goniči robova prijetili su im smrću ako pobjegnu. Zahvaljujući nekolicini bjegunaca i tomu što su se bjegunci osmjelili požaliti rumunjskoj ambasadi u Češkoj, robovlasnički lanac je (privremeno) prekinut. Istina, sve je to oduzelo dvije-tri godine, i, naravno, donijelo vlasnicima šparoga-lanca dvije-tri godine besplatne berbe. Sličnih farmi ima po Evropi dovoljno, sličnih goniča robova mnogo, sličnih očajnika isuviše, i sličnih potkupljivih policajaca i sudaca posve dovoljno.

Mediji, pritom osobito tranzicijski, istočnoevropski, godinama su se upinjali da dokažu da obrazovanje, stručnost i kompetencija nisu garancija za stabilan i prosperitetan život. The Big Brother Show, autentična zabava milijunskih masa, dokazala je da svatko može ako hoće, i da može zahvaljujući bilo čemu. Show je ujedno bio i neka vrsta anticipacije skore budućnosti. Obrazovanje su detronizirali mediji i životna praksa, a na pijedestal vrijednosti postavljeno je tijelo. Jedino što običan čovjek ima na raspolaganju je tijelo, i, gle, pokazalo se da ono ima tržišnu cijenu. Tijelo se može prodati. Tijelo se može uljepšati, napumpati silikonima, izbosti botoksom, smanjiti, stanjiti, povećati, nabildati, istetovirati, odjenuti, ogoliti. Tijelu se može povećati tržišna vrijednost, treba samo znati kako.

Prostitutke, ženske, ali i muške, prodaju tijelo neposredno. Neki roditelji prodaju svoju djecu. Neka djeca prodaju sebe, bez posredništva. Neki prosjaci se sami osakaćuju da bi povećali promet milosrđem. Mnogi Indijci prodaju svoje organe. Neki ljudi prodaju svoju krv. I mrtvo tijelo ima tržišnu vrijednost. Prema nekim istraživanjima Amnesty International-a 6,000 kineskih zatvorenika godišnje osuđeno je na smrtnu kaznu. 90% transplatiranih bubrega dolaze od kineskih egzekutiranih zatvorenika. Bogati stranci plaćaju između deset i četrdeset tisuća dolara za bubreg. Berba organa ne završava samo na bubrezima, naravno. U kineskim zatvorima egzekucije se vrše pažljivo. Ako je osuđenik slaboga zdravlja, puca mu se u grudi, ako je kandidat za “berbu organa”, puca mu se u čelo.

Obična tijela običnih ljudi iskorištavaju se i u umjetničke svrhe. Nic Green je u Edinburgu (u augustu 2009) postavio na scenu projekt, “teatarsko istraživanje suvremenog feminizma”, pozvavši obične, anonimne žene, dobrovoljke, da izađu na scenu gole. Neke su svoje iskustvo pojavljivanja na sceni bez odjeće doživjele kao afirmaciju života.

Za razliku od socijalno autističnog engleskog režisera, hrvatski kazališni režiser Borut Šeparović pokazuje veću socijalnu osjetljivost. On se uputio u Zavod za zapošljavanje i pozvao nezaposlene žene na audiciju. Od dvjestotinjak žena izabrao je jedanaest. Žene će odjevene u dresove hrvatske nogometne reprezentacije izvesti predstavu u slavu hrvatskog nogometa i usput ispričati svoje osobne priče o nezaposlenosti. Žene nisu volonterke, ne zanima ih umjetnost kao afirmacija života. Za svoj nastup dobit će mali honorar.

Tko zna, možda je i popularni televizijski show Ples sa zvijezdama samo uvod u moguću svakidašnju praksu, u one plesne maratone, koje smo prije četrdeset godina vidjeli u filmu Sidneya Pollacka They Shoot Horses, Don't They. Plesni maratoni, u kojima su se sudionici svojim rasplesanim, izgladnjelim tijelima borili za novčanu nagradu, ili možda samo za hranu, bili su popularni u vremenu američke recesije.

Umjetnik Christian Boltanski, koji je napunio 65 godina, nedavno je prodao svoj život australijskom milijunašu i kolekcionaru Davidu Walshu. U sljedećih osam godina, počevši od 1 januara 2010, četiri kamere danonoćno će snimati atelje Christiana Boltanskoga i projektirati ovaj neobični one-man-big-brother-show u nekoj pećini na Tasmaniji. Ukoliko Boltanski preživi sljedećih osam godina, dobit će punu cijenu za prodaju svog života. Ukoliko umre u narednih osam godina, neće dobiti ništa.

Erisihton, tesalijski plemenitaš, posjekao je drvo u Demetrinu vrtu da bi sebi sagradio kuću. Demetra ga je kaznila vječnom glađu. Erisihton je umro jedući samoga sebe. Ako odbacimo ekološke interpretacije ovoga mita, onda priča o Erisihtonu može poslužiti kao još jedan primjer kako da u svrhu privremenog preživljavanja iskoristimo to što svi imamo: vlastito tijelo.

Siječanj 2010

Peščanik.net, 21.01.2010.