Zaboravili ste lozinku?
Geološka greška Štampaj E-pošta
Kristofer Hičens   
24.01.2010.

Prvog novembra 1755. – na dan Svih svetih – zastrašujuća kombinacija zemljotresa i cunamija uništila je portugalsku prestonicu Lisabon. Uništene su brojne crkve, a sa njima i mnogi pobožni vernici. Ovaj kataklizmični događaj ubrzao je dva velika poduhvata: evropsko prosvetiteljstvo i razvoj seizmologije. Volter i Žan Žak Ruso bili su među onima koji su bili uvereni da nijedno zamislivo božanstvo ne bi moglo da poželi ili naredi uništenje katoličkog Lisabona, dok su drugi mislioci – između ostalih i Imanuel Kant – počeli da razmišljaju o potencijalnim prirodnim uzrocima takvih događaja.

Danas je jasno identifikovana „greška“ (raselina, rased)* ispod Atlantskog okeana, koja još uvek ugrožava Portugaliju i druge zemlje i prihvaćena je teorija pomeranja kontinentalnih ploča. Živimo na planeti koja se hladi i čija je unutrašnjost vulkanska, sa tankom korom tektonskih ploča. Zemljotresi i cunamiji se mogu očekivati, a donekle i predvideti. Idiotski je postavljati pitanje čija je to krivica. Tanka Zemljina kora tresla se i pucala milionima godina pre nego što su evoluirali čovekoliki grešnici, i još dugo će se izvijati i tresti i posle našeg nestanka. Geološke dislokacije nisu rezultat ljudskog ponašanja. Vernici svih boja mogu da se opuste; nijedna prosvećena osoba neće prozvati njihove bogove i pitati ih „zašto“ se takve katastrofe dešavaju. Geološka greška nije ni u kakvoj vezi sa ljudskim grehom.

Međutim, vernici mogu da se odupru svemu osim iskušenju. Šta bi oni radili kada bi za tako važne i zastrašujuće stvari postojalo prirodno i racionalno objašnjenje? Oni žele da okrive bogove. Nakon zastrašujuće erupcije ostrva Krakatau 1883, indonežanski muslimani pokrenuli su izuzetno uspešnu kampanju regrutovanja prestrašenog lokalnog stanovništva u pokajnički islam. Posle skorašnjeg azijskog cunamija 2004, verske vođe su pohrlile da daju sve moguće vrste „objašnjenja“ tektonskih pokreta u kontekstu ljudskog delovanja. (Nekada davno se smatralo da je uzrok zemljotresa sodomija, ali San Francisko i dalje stoji postojano, a kada je imao hiljade žrtava u zemljotresu 1906. bio je mnogo heteroseksualniji nego danas. Uragan Katrina je poplavio veći deo Nju Orleansa, ali je poštedeo nemoralnu Francusku četvrt.)

Kao i obično, prvi sveštenik koji se javio povodom zemljotresa na Haitiju je onaj zli kreten Pet Robertson, koji je na Hrišćanskoj radio-televiziji izjavio da su Haićani još davno sklopili pakt sa Sotonom i obezbedili đavolju pomoć u borbi protiv francuskog imperijalizma. Implikacija je jasna... za ovaj greh, Bog će 200 godina kasnije pobiti neuhranjene haićanske bebe u straćarama Port o Prensa. (Takođe će ubiti i nadbiskupa Žozefa Serža Mioa i srušiti mu katedralu na glavu, ali budući da Pet Robertson ne veruje da su katolici pravi hrišćani, ovde ironiji nema mesta.)

Robertson na svoj priglupi način pokušava da opiše jedan događaj koji se možda odigrao u noći 14. avgusta 1791, kada su pobunjeni haićanski robovi navodno održali veliki vudu obred. Posle prinošenja žrtve (crne svinje) majčinskom duhu Ezili Danto, svi prisutni u Bua Kajmanu zakleli su se da će ubiti svoje bele hrišćanske gospodare. Ovo se ponekad navodi kao početak pobune kojom su, pod harizmatičnim vođom Tusen-Luvertirom, sa Haitija proterani francuski vojnici i robovlasnici, posle čega je osnovana prva crnačka republika. (Ključna knjiga o tome je Crni jakobinci trinidadskog autora C.L.R. Džejmsa.) Amerikanci imaju mnogo razloga da budu zahvalni na ovakvom ishodu pobune, jer je Napoleonov poraz omogućio čuvenom agnostiku Tomasu Džefersonu kupovinu Luizijane, čime je površina SAD udvostručena.

Ovo bi bio primer prilično korisnog pakta sa đavolom, ali vudu ilisanteria i srodne religije nisu satanističke. To su lokalni i afrikanizovani oblici katoličkog sujeverja, zasnovanog uglavnom na istom kalendaru i svecima koji su slavljeni i u Lisabonu te 1755. Ako išta može da objasni jadno stanje Haitija u godinama između proglašenja nezavisnosti i današnjih dana, to je opstanak verskog kultizma u raznim oblicima. Vudu, zbog svoje bliskosti sa svetom duhova, drži ljude u stanju straha i apatije. Korišćen je u užasnom Tonton Macoute režimu „Papa Doka“ Duvalijea i njegovog morbidnog sina, koji su decenijama vladali ovom zemljom kao ličnim iznuđivačkim feudom. Ali ne zaboravite da je Majka Tereza 1981. došla u Port o Prens da primi Orden legije časti od „Bejbi Doka“, kao i da od njega primi pokradeni novac, i da je Vatikan štitio taj naopaki sistem dokle god je mogao. U septembru 1992, proterani predsednik Žan-Bertrand Aristid optužio je Vatikan sa govornice Ujedinjenih nacija, ispravno ističući da je jedino Vatikan u njoj zadržao svoju ambasadu koja je priznavala post-duvalijeovsku diktaturu. Nažalost, i Aristidova mešavina religije i populizma nije bila uspešna. Pa ipak, teško je poverovati da je Svevišnji nedavno pobio toliko Haićana zbog greha njihovog svadljivog sveštenstva.

Pojavili su se komentari da je Robertson preterao i da baš hrišćanske humanitarne organizacije obavljaju najteži deo posla na Haitiju. Nemam ništa protiv toga da Bog ovoga puta bude izostavljen iz slike (ali bojim se da vernicima to ne bi sasvim prijalo). Najteži posao će ipak obaviti sekularne organizacije poput UNICEF-a i Međunarodnog crvenog krsta (koji možda zvuči hrišćanski, ali to nije). Najveći posao će obaviti vazduhoplovne brigade SAD-a, finansirane novcem poreskih obveznika jedne sekularne republike. Ključna naredna faza – važnija od humanitarne pomoći i spasavanja – biće oslobođenje naroda Haitija od vračeva svih boja i njihova edukacija na polju planiranja porodice, što je hitno potrebno toj zemlji. Da vidimo kako će se različite božje partije tu postaviti.

Do tada, molim svakoga da u prvom redu razmišlja kao ljudsko biće, i da pomogne koliko god može donacijom bilo kojoj humanitarnoj organizaciji, a naročito tako što će kontaktirati najnoviju sekularnu grupu za pružanje pomoći, Non-Believers Giving Aid.

*neprevodiva igra reči: fault je greška, krivica, ali i raselina, rased

Kristofer Hičens, Slate, 17.01.2010.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.01.2010.

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Autori

Autori Naslovna
Peščanik
Adam Curtis
Aida Ćorović
Alan Pejković
Alber Kami
Agneš Heler
Aleksandar Bošković
Aleksandar Hemon
Aleksandar Trifunović
Aleksandar Molnar
Aleksandar Sekulović
Aleksandar Stević
Aleksej Kišjuhas
Alexander Kluge
Barak Obama
Bekim Fehmiu
Beqë Cufaj
Biljana Srbljanović
Biljana Stojković
Boban Stojanović
Bojan Bajić
Bora Ćosić
Boris Buden
Boris Dežulović
Borka Pavićević
Branislav Jakovljević
Branka Mihajlović
Charles Simic
Christine Brückner
Cormac Ó Gráda
Damjan Pavlica
Danilo Kiš
Dejan Đokić
Dejan Ilić
Dejan Kožul
Dragoljub Todorović
Drago Pilsel
Dimitrije Boarov
Dimitrije Tucović
Dubravka Stojanović
Dubravka Ugrešić
Dušan Bogdanović
Džordž Orvel
Džozef E. Štiglic
Đerđ Konrad
Đorđo Agamben
Emmanuel Lévinas
Emile Cioran
Enver Robelli
Eriksen i Stjernfelt
Ernst Jünger
Filip Ejdus
Georges Snyders
Gianni Vattimo
Goran Miletić
Günther Nenning
Hana Arent
Hariz Halilović
Hermann Hesse
Herta Miler
Horhe Luis Borhes
Holm Zundhausen
Hugo Hamilton
Igor Mandić
Ildiko Erdei
Ingeborg Bachmann
Isidora Sekulić
Ivan Đurić
Ivan Čolović
Ivan B. Janković
Ivan Janković
Ivan Kuzminović
Ivan Milenković
Ivan Torov
Ivana Momčilović
Jacob Taubes
Jan Buruma
Jan-Werner Müller
Jelena Gall
Jelena Milić
Jirgen Habermas
Jovan Byford
Jedan autor - jedan tekst
Kristofer Hičens
Latinka Perović
Lešek Kolakovski
Lev Rubinštejn
Ljubiša Bačić
Ljubomir Živkov
Malise Ruthven
Marija Arnautović
Marija Todorova
Mario Kopić
Marko Kostić
Marko Milanović
Marko Vidojković
Maurice Blanchot
Michael Moore
Mihail Riklin
Milan M. Ćirković
Milan Vukomanović
Milan Antonijević
Mile Lasić
Miljenko Dereta
Miloš Vasić
Miodrag Stanisavljević
Mirko Đorđević
Mirko Kovač
Miroslav Prokopijević
Mitja Velikonja
Mirjana Miočinović
Miša Brkić
Mladen Dolar
Momčilo Đurđić
Muharem Bazdulj
Nadežda Milenković
Nedim Jahić
Nenad Dimitrijević
Nenad Prokić
Nidžara Ahmetašević
Nikola Samardžić
Nina Hruščova
Olga Popović-Obradović
Olivera Milosavljević
Pavel Domonji
Pavle Rak
Petar Luković
Peter Sloterdajk
Predrag Ž. Vajagić
Radmila Radić
Rastislav Dinić
Roberto Esposito
Sabrina P. Ramet
Saša Butorac
Saša Gajin
Saša Ilić
Semezdin Mehmedinović
Senad Pećanin
Slavoj Žižek
Slobodan Šnajder
Slobodan Pavlović
Sonja Biserko
Snježana Milivojević
Srđa Pavlović
Srđa Popović
Srđan Ćešić
Srđan Dvornik
Srđan Barišić
Sreten Ugričić
Stojan Cerović
Svetlana Lukić
Svetlana Slapšak
Svetislav Basara
Tamara Kaliterna
Tatjana Jovanović
Tatjana Tagirov
Teofil Pančić
Tibor Jona
Tijana M. Čajetinac
Todor Kuljić
Tomaž Mastnak
Tomislav Longinović
Ugo Vlaisavljević
Umberto Galimberti
Vladimir Arsenijević
Vladimir Gligorov
Vladimir Ilić
Vladimir Todorić
Vladimir Pavićević
Vladimir Pištalo
Vladimir Džamić
Vladimir Milutinović
Vlada Milovanović
Vidan Hadži-Vidanović
Viktor Ivančić
Végel László
Vesna Pešić
Vesna Rakić-Vodinelić
Veton Surroi
Velimir Ćurgus Kazimir
Vojin Dimitrijević
Vojislav Pejović
Vuk Bošković
Zoran Đinđić
Zoran Ostojić
Zoran Ivošević
Zoran Stokić
Žarko Korać
Žarko Puhovski
Žak Derida
Žan Bodrijar
Žanka Stojanović
Dhammapada
Hans Küng
Jason Boffetti
Mišel Onfre
Milan Kangrga
Boris Gunjević
Shinichi Hisamatsu
Nenad Veličković