U jednom davnom tekstu, objavljenom, čini mi se, dok je rat još trajao ili eventualno neposredno nakon rata, Alma Lazarevska je primijetila da postoji nešto duboko indikativno u činjenici da je možda i prva kulturna manifestacija koja je u Republici Srpskoj dobila epitet tradicionalne bila - festival monodrame.

U vrijeme dok je Sarajevo, makar i opsjednuto, kad je riječ o mogućnosti da se izrazi mišljenje disonantno u odnosu na dominantnu atmosferu, kako svjedoči Tarik Haverić, bilo "oaza slobode", u javnosti tada još takozvane Republike Srpske vladalo je potpuno jednoumlje, odnosno, metaforično govoreći, diskurs monologa i monodrame. Prošle su otad godine, da parafraziramo pjesnika, mahom ružne, a Sarajevo je, usprkos činjenici da je domaćin već tradicionalnih i regionalno relevantnih kulturnih manifestacija i festivala, u nekom širom društvenom smislu postalo lokacija najvećeg suvremenog južnoslovenskog festivala monodrame, odnosno (skoro?) potpune unificiranosti javnog mišljenja. Jasno mi je da u svjetlu čestih internosarajevskih polemika ovo može djelovati kao pretjerana ocjena, no spomenute polemike najčešće su puka dimna zavjesa i simptom uglavnom privatnih pizmi i animoziteta.

Uzmimo za primjer slučaj hapšenja Ejupa Ganića, bivšeg člana Predsjedništva RBiH. Tri dana nakon ovog hapšenja naslovnice dva sarajevska sedmična lista, i to onih na prvi pogled ideološki potpuno suprotstavljenih, imaju posve identičnu poruku, jednako se pitajući: Ko je sljedeći? Dirljivu unisonost u držanju inače sukobljenih medija notirala je i Ganićeva supruga izjavivši ovih dana kako joj je drago da su "svi mediji ovdje zajedno". Istini za volju, navela je da ima i pojedinaca koji se ne uklapaju u posvemašnju rodoljubnu harmoniju i koji su valjda tek izuzetak za potvrdu pravila, naročito ako uzmemo u obzir da su takvi ponajprije zbog, dade nam naslutiti gospođa Ganić, vlastite permanentne alkoholiziranosti. Sa ugledne uredničke adrese, takvim i sličnim pojedincima je i nešto ranije poručeno kako velikom bratu nije promaklo njihovo tretiranje nepodobnih tema, odnosno nepodobno tretiranje pravih tema.

Ipak, slučaj je htio da se isti dan kad je gospođa Ganić ekskluzivno govorila za Avaz, u zagrebačkom Jutarnjem listu, a na temu slučaja Ganić, oglasio Inoslav Bešker. Kolegu Beškera, srećom, teško da i ovdašnji samoproglašeni novinski pravednici mogu etiketirati kao velikosrpskog plaćenika i negatora genocida. Jedan od najuglednijih komentatora na ovim prostorima ne samo da ne spori Ganićevo hapšenje po srbijanskom nalogu nego i kritizira Hrvatsku zbog "rječite nezainteresiranosti" podsjećajući na slučaj ubistva dvanaest hrvatskih državljana u Alžiru, nedugo nakon Ganićeve posjete ovoj zemlji, odnosno njegovog, kako Bešker kaže, huškačkog govora protiv Hrvata kao neprijatelja islama.

Da se razumijemo, ja ovdje ne tvrdim da postoje relevantni dokazi za Ganićevu odgovornost u slučaju Dobrovoljačke ulice niti da ubistvo 12 Hrvata u Alžiru nekoliko dana nakon Ganićevog navodnog protuhrvatskog govora ima bilo kakve veze s Ganićem. Primjećujem, međutim, da u Sarajevu postoji tendencija apriornog utvrđivanja Ganićeve apsolutne bezgrešnosti što već i iz čisto estetske perspektive poprima razmjere kiča i neukusa.

Istog dana, zapravo iste subote, kad je gospođa Ganić nastupila u Avazu, a Bešker u Jutarnjem listu, Neven Anđelić je upravo u Oslobođenju suvereno raskrinkao brojne neistine i zamjene teza koje u javnost povodom "slučaja Ganić" odašilju Haris Silajdžić i njegova savjetničko-medijska kamarila. Anđelić je, recimo, sjajno ukazao na istorijske primjere da su se i u pravednim odbrambenim i oslobodilačkim ratovima činili ratni zločini. U kontekstu histeričnih upozorenja da Srbija nema jurisdikciju za procesuiranje zločina počinjenih na teritoriji BiH valja također podsjetiti da sa adresa koje danas histeriziraju nije bilo takvih reakcija kada su u Srbiji sudili, recimo, tzv. "zvorničkoj grupi" odnosno pripadnicima srpskih paravojski za zločine počinjene također na bosanskohercegovačkom tlu.

Cijeli ovaj "festival monodrame" ne bi, međutim, bio toliko degutantan da nije u toj mjeri obojen samobeatifikacijom. Nije tu toliko bitan samo Ganić kao svetac, bitniji je svetački status nas koji ga branimo. Usprkos haškim optužnicama protiv Sefera Halilovića i Rasima Delića, lavovski dio sarajevske i bošnjačke javnosti još nije smogao snage da se do kraja javno suoči sa činjenicom da je ratne zločine činila i vojska kojom je službeno komandovalo Predsjedništvo RBiH, organ čiji je član bio i Ejup Ganić. Silajdžićevsko propagandno tamburanje o revidiranju istorije i izjednačavanju odgovornosti u tom je kontekstu potpuno besmisleno. Nema ta stvar veze sa poricanjem odbrambenog karaktera odnosno pravednosti rata. Međutim, kako reče Andre Malraux: Postoje pravedni ratovi, ali ne postoje nevine vojske. U ratu u Hrvatskoj i Bosni (1991-1995) učestvovalo je 7 (para)vojski, 7 oružanih snaga različitih država i paradržava: Vojska Jugoslavije (SRJ), Hrvatska vojska (RH), Armija BiH (RBiH), Vojska Republike Srpske (tzv. RS), Hrvatsko vijeće odbrane (tzv. HZHB), Narodna odbrana (tzv. AP Zapadna Bosna) te Vojska Republike Srpske Krajine (tzv RSK).

Za svih sedam je sudski dokazano da su činile ratne zločine, u različitim razmjerima, naravno. To činjenica ne mijenja karakter rata i istorijsku ulogu bilo koje od tih formacija, ali je ne treba zaboraviti. Skoro petnaest godina nakon kraja rata, iz sarajevske perspektive je najtragičnije to što je i usred rata u Sarajevu bilo više dijaloga, a manje monologa nego danas i javnost je stoga manje nalikovala festivalu monodrame. Skoro da bi se s gorkom ironijom mogao parafrazirati Dobrica Ćosić: Sarajevo je u miru izgubilo ono što je sačuvalo u ratu.

Oslobođenje, 16.03.2010.