Srebrenička ulica ili S prijateljima na Kosančićevom vencu
za Draganu i Vanju

Bila je nedjelja, lijep dan; drugarica je slavila rođendan, četrdeseti. Bilo nas je petoro, s psom – šestoro. S Knez Mihajlove smo se polako spustili niz Dorćol, sve do keja. Kakva lijepa nedjelja, kao u naslovu Semprunovog romana; spora šetnja kejom: te sjedi na klupu da zapališ, te sjedi u kafanu da popiješ pivo. Momci prolaze, djevojke prolaze, prolaze penzioneri i penzionerke, sunčeva svjetlost se odbija o bjelinu turističkih brodova, naslućuje se razglednički suton.

Kad na nas padne sjena Brankovog mosta, skoro je osam sati, minut-dva do osam. Posljednja nedjeljna vožnja biciklističkog lifta na most će popeti baš nas. Volim Brankov most; kad god dođem u Beograd, tek pri prvom prelasku Brankovog mosta osjetim do kraja tu radost dolaska. Mislim, naravno, na pogled kroz prozor jurećeg automobila. Teško bi bilo i nabrojati sve one koji su u proteklim godinama Beograd poredili s Njujorkom: te balkanski Njujork, te istočnoevropski Njujork, te niskobudžetni Njujork. Nije, međutim, u tim silnim paralelizmima, nikad dosad, koliko znam, istaknuta možda i najpoetskija sličnost Beograda i Njujorka. Mislim na pogled s mosta, Brankovog i Kvinsboro mosta. Jedna od najljepših rečenica američke književnosti jest ona u romanu Veliki Getsbi Frensisa Skota Ficdžeralda kad narator Nik Karavej kaže: The city seen from the Queensboro Bridge is always the city seen for the first time, in its first wild promise of all the mystery and the beauty in the world. Dok pješice prelazimo most, kažem sebi u bradu: Kad god ugledaš Beograd s Brankovog mosta izgleda kao da ga gledaš prvi put, u onom prvom njegovom divljem obećanju svih tajni i sve ljepote svijeta.

Prešli smo most i stepenicama se penjemo prema Kosančićevom vencu. Izlazimo pred onu ograđenu ledinu sa ostacima ruševina, na nepostojeću adresu Kosančićev venac 12-16, na mjesto na kojem je do šestog aprila 1941. godine stajala Narodna biblioteka. Avionske bombe zgradu su sravnile sa zemljom, knjige su otišle u dim i pepeo. Avionske bombe ostavile su silne ožiljke na licu Beograda od 1941. do 1945. godine, no već u prvim godinama mira velika većina njih je zarasla i zacijelila se. Zgarište biblioteke ostalo je zjapiti kao otvorena rana. Pola stoljeća kasnije, od 1992. do 1995. godine, topovske i minobacačke granate ostavile su silne ožiljke na licu Sarajeva. U prvim godinama mira velika većina njih je zarasla i zacijelila se. Dvadeset petog augusta 1992. godine, granatama je spaljena Narodna biblioteka u Sarajevu. Od zgrade je ostao samo nagoreni kostur, knjige su otišle u dim i pepeo. Zgrada je samo nagoreni kostur i dan-danas.

Malo ispred nas je kafić Skica i onaj drugi Black Turtle ili kako se već zove. Neki mlad i lijep svijet već sjedi u baštama tih kafana, uživa u ljubičastom sutonu, pušeći i pijući margarite. U Majstoru i Margariti se kaže da rukopisi ne gore; lijepa je to rečenica, bez sumnje, ali sad mi čudno zvuči, između kafanskih bašti i sjene pepela knjiga. Palim cigaretu. Na Kosančićev venac smo zapravo došli spontano, bez plana da sjednemo i popijemo nešto, no sad mi se čini da je to neizbježno. Ispada, međutim, da jednako spontano, umjesto da idemo pravo – prema kafanskim baštama, skrećemo desno, na kaldrmu Zadarske ulice. Ona se, u blagoj strmini, penje i zavrće desno; kratka je, od donjeg kraja, na kojem je mala galerija sa (tada) izloženim crtežima i slikama Mome Kapora, do vrha, do raskrsnice, je jedva nekoliko koraka.

Na raskrsnici je stara kuća i avlija ograđena drvenom tarabom, onom čiji su direci tanke pravougaone daske, pri vrhu trokutasto zašiljene. U avliji, uz sami rub ograde je drvo s još zelenim plodovima. To je ona voćka koju smo mi kao klinci u Travniku nazivali grazdelijom, neki je u mom zavičaju zovu i rezdelijom, u književnom je jeziku zerdelija ili džanarika. Mislim na ona dva-tri Borhesova eseja o vječnosti i vječnom vraćanju; topli je majski akšam, stojim tu s prijateljima i sa psom, pušim, osjećam ili si utvaram da osjećam miris zelenih grazdelija i mislim: ovo bi komotno mogla biti hiljadudevetstoosamdesetpeta. Onda mi pogled pada na tablu sa imenom ulice, one ulice koja se na toj raskrsnici ukršta sa Zadarskom. Ulica se zove Srebrenička. Proći ćemo zatim Srebreničkom ulicom. Ona sa gornje strane omeđuje zgarište Narodne biblioteke. Mrak je već pao. Bijelo se kamenje ruševina presijava na mjesečini kao na groblju.

Srebrenička je, kao i Zadarska uostalom, staro ime male ulice na Kosančićevom vencu. Krštenje uličica na Kosančićevom vencu imenima dalmatinskih i istočnobosanskih gradova u vrijeme nastanka Jugoslavije bilo je valjda samorazumljivo. Nikom, srećom, nije palo na pamet da tim ulicama mijenja imena. Neki bi poslovični stranac činjenicu o postojanju Srebreničke ulice na Kosančićevom vencu vjerovatno doveo u vezu sa skorašnjom Rezolucijom o Srebrenici Narodne Skupštine Srbije, no mi znamo da takva veza u uzročno-posljedičnom smislu ne postoji. A opet, nije da se takvo ime ulice danas može čitati na isti način kao hiljadudevetstoosamdesetpete, recimo.

S gornje strane gledam zgarište Narodne biblioteke, pa se okrećem. Na slavljenicinom vratu sija privjesak od bijelog zlata, rođendanski poklon. Neki bi poslovični stranac tu vidio tek asimetričan komad plemenitiog metala. Mi vidimo obrise granica Jugoslavije.

Uz ruševine, manje ili više kružne, sjećam se Borhesa: „Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik.“

Gledam strpljivi labirint linija koji omeđuje našu zemlju, zemlju za nas, gledam kljun Istre i repić Đerdapa, gledam iscrtane obrise našeg svijeta, bombardovanog, granitiranog, spaljenog, ubijanog, a ipak barem ponekad, barem na srebrenoj mjesečini u toploj majskoj noći na Kosančićevom vencu, barem u snovima, još uvijek živog.

Sarajevski nokturno

Peščanik.net, 10.06.2010.