Berlin, Potsdamer Platz, 2006

…za trenutak dezorijentisan u berlinskom prostranstvu, u onom centralnom gradskom prostoru koji odzvanja prazninom čak i sad, kad su zgrade, ulice, motorna vozila i ljudi ponovo tu i kad je sve oko mene toliko moderno i besprekorno da nisam sasvim siguran da intenzitet tog bleska prija mojim još nenaviknutim očima, potpuno nesposoban da lociram nekadašnji zid koji se u ovom ogromnom i neobičnom gradu javlja isključivo kao svoja sušta suprotnost, kao apsolutno odsustvo bilo kakvog zida, ja koračam brzo i bez osvrtanja kao da sam na ovim ulicama i trgovima proveo čitav život i, dok šljunak kojim su posuti mokri berlinski pločnici pršti i mrvi se pod gumenim đonovima mojih beogradskih patika, mrmljam sebi u bradu: “Više nema nikakve razlike!”…

Trebalo bi, valjda, da sam srećan zbog toga, ali ja vrtim glavom i zabrinuto gledam levo pa desno pa opet levo pa desno, i ne znam gde je šta i koja je koja strana i ne umem sam sebi da objasnim zašto pri tom osećam ovaj gnjecavi bol u stomaku i gorku knedlu u grlu — možda iz nekakve bedne civilizacijske ljubomore?

Krišom se, u hodu, zagledam u lica prolaznika koji mi nailaze u susret tragajući na njima za znakovima ne tako davne prošlosti — ko su bili (pitam se) i šta su radili i na kojoj su se strani ovog nekad tako nepomirljivo podeljenog grada nalazili pre nepune dve decenije — ali ne uspevam u tome.

“Ne, sve je sad isto,” mrmljam i žmirkam dok kiša nevidljivim oštrim kapima podrugljivo udara po mom licu.


Rewind

Ali, da bi barem nešto od svega ovoga bilo jasno, potrebno je vratiti film čitavih sedamnaest godina unazad. Kamera se vrti u krug i uzdiže, zgrade koje me okružuju rastaču se i nestaju, staklo, čelik i beton od kojih su sastavljene, njihovi temelji, zidovi, prozori i krovovi, dekonstruišu se i lebde u tamnom zimskom vazduhu, vetrovi odnose dane, mesece i godine, kazaljke na satovima okreću se unazad, vremenska vrpca se razmotava, godine odlaze, dve hiljade šesta, peta, četvrta, dve hiljade treća i druga i prva, povlače se sve poplave, naslage leda na polovima debljaju, cunami odmiče s obala Šri Lanke, Tajlanda, Indije ka centru okeana, zgrade Svetskog trgovinskog centra izdižu se iz ruševina, upijaju eksplozije u sebe dok se avioni, krećući se unazad, udaljavaju od njih, jurimo potom unazad kroz turbulentne i čudne devedesete, nekom grozne, nekom opet sjajne, ovde gde su do maločas bila sva ova svetla, sav taj hi-tech display jednog ekonomski moćnog društva, sad je samo ogromna rupa, najveće gradilište u Evropi, dizalice i teške mašine, na stotine radnika, plastične kacige, ojačane rukavice i buka koja se diže do neba, dani, meseci i godine, međutim, jure nemilosrdno unazad, evo nas u vremenu nacionalnih valuta, evropski optimizam u čitavoj Evropi izuzev na Balkanu gde narodi ratuju, ali vreme ne zastaje ni za trenutak i hiljade srebreničkih žrtava ustaju i odlaze svojim kućama, general Mladić i njegova vojska veselo, hodajući unazad, udaljavaju se od poprišta zločina, kameni blokovi mosta u Mostaru izleću iz zelenih voda Neretve i ponovo se spajaju u vitki luk koji posetiocima i turistima oduzima dah, Sarajevo nije pod opsadom, eksplozije se povlače u sebe s dubrovačkih zidina, a Vukovar se uzdiže iz temelja, nestaju rupe na zgradama koje su do maločas bile izrešetane šrapnelima, dok ovde, na ovom berlinskom trgu, ovde se zemljište popunjava i raste, uklanjaju se zaštitne ograde, jedna ogromna rupa se ponovo zatvara i preko nje leže sloj prastarog ispucalog asfalta, devedesete se bliže svom početku, svi ratovi na Balkanu su zamrli, političare niko ne razume jer govore unazad, Evropa se još nije ujedinila, a onda kao da je vreme stiglo do ivice, propadamo u već tako daleke osamdesete i tu napokon zastajemo.

1989. je, i ovde, na Postdamerplacu, nema ničega: samo ispucali asfalt… i bespregledna pustara kojom decenijama niko ne prolazi… i stražarske kule… i nizovi barikada i bodljikave žice… i tramvajske pruge koje ne vode nikuda već tonu u jedan krajnje neprivlačan, krajnje utilitaran zid… i mrki pogledi stražara… i zečevi, na stotine zečeva… i žamor grada u daljini… i zvuk voza u pokretu, taj zvuk što opija: bum-čika-bum-čika-bum-čika-bum…


Ex-

Možda ta mučna zavist s kojom moram da se borim danas i ovde (u Berlinu, 2006. godine) ne bi bila tako snažna da isuviše dobro ne pamtim ono krajnje neprimereno i neopravdano osećanje nadmoći, kulturnu aroganciju koju smo mi Jugosloveni svojevremeno gajili prema svim zemljama koje su se nalazile iza Gvozdene zavese, uz istovremenu, donekle snishodljivu, prevashodno konzumentsku, fascinaciju zapadnom stranom našeg napuklog, neuravnoteženog kontinenta. Činjenica da se tokom šezdesetih i sedamdesetih, pa i dobrog dela osamdesetih godina dvadesetog veka u Jugoslaviji živelo svakako lošije nego u zapadnoevropskim zemljama, ali istovremeno znatno kvalitetnije nego u Istočnoj Evropi, davala je neprestanog razloga za ponos i ono, već pomenuto, osećanje kulturne (ili čak — civilizacijske) nadmoći koje smo tako rado negovali prema svim državama koje su se nalazile iza Gvozdene zavese.

Sve ovo, na kraju krajeva, pominjem samo da bih objasnio u kakvom sam se stanju svesti na samom kraju te 1989. godine po prvi put zaputio u Berlin. I to s njegove, u to vreme, znatno mračnije, istočne strane. Nameravao sam da posetim svog prijatelja Martina Strempela koji je živeo u zapadnom Berlinu, ali sam, odlučan da dodatno začinim svoje putovanje i učinim ga uzbudljivijim, umesto avionom, pošao vozom. Iz Beograda, dakle iz (bivše) Jugoslavije, preko Mađarske i (tadašnje) Čehoslovačke, pa kroz (nekadašnju) DDR, pravo prema (takođe bivšem) Istočnom Berlinu.

To putovanje bilo je dodatno uzbudljivo za mene utoliko što nikad do tad nisam bio u Berlinu; nikad nisam bio ni u Istočnoj Evropi. A trenutak je bio pravi — sam kraj novembra meseca 1989. godine — jedva nešto više od dve nedelje po opštepoznatom istorijskom događaju koji lako stane u dve proste reči: “pad zida”. Biće to, znao sam unapred, jedno neobično putovanje vozom kroz svet koji nestaje; poslednja prilika da vidim zid pre nego što on bude zauvek uklonjen.

A cheap holiday in other people’s misery. (Dok još traje.)

Interesantno kako mi je činjenica da je, za razliku od Istočne Evrope, Jugoslavija u to vreme, odavno ostavivši za sobom kratkotrajni period lažnog prosperiteta, bila na samom pragu svih svojih predstojećih katastrofa i tragedija, tada potpuno promakla.


Railroad Blues

…bum-čika-bum-čika-bum-čika-bum… to je zvuk voza koji putuje nepreglednom “Velikom zemljom” mitske Amerike… Američki kantri i folk muzičari znali su dobro da ga reprodukuju. Iako se dosledno pripisuje Džoniju Kešu, lako ga prepoznajemo i kod onih znatno starije generacije, npr. kod Vudija Gatrija koji, na snimcima napravljenim za kongresnu biblioteku još davne 1940. godine, tvrdi da ga je prvi put čuo od jednog crnog čistača obuće… (‘undoubtedly the lonesomiest piece of music I’ve ever run onto in my life”, rekao je Gatri)… a ovaj je to zvao “railroad blues” zvuk voza u pokretu… bum-čika-bum… eto kako se probija crna mašina puna Okija i hoboa i remblera i cigana i nigera kroz prašinu i bedu Teksasa, Oklahome, Kanzasa, Džordžije i Tenesija i eto kako napreduje prema Zapadu i kalifornijskom Edenu, u jednoj prošlosti koja nam je valjda svima dobro poznata i koja nam se uvek čini jednako bliskom i dalekom, koliko i svaki mit…

…bum-čika-bum-čika-bum-čika-bum, istovetnim zvukom oglašava se i šklopotava kompozicija Jugoslovenske železnice (propala i dotrajala koliko i država kojoj pripada) dok se s mukom probija kroz guste, mastiljave nanose slabo osvetljene realnosti jugoistočne/centralne/istočne Evrope, jedne prošlosti koja nam je svakako daleko bliža premda se iz ove perspektive čini gotovo jednako dalekom, jednako mitskom… bum-čika-bum… ledeni dani… kraj novembra… 1989. godina… čudno vreme… za nekog veselo, za nekog beskrajno mračno… voz mučno škripi po šinama… bum-čika-bum… ničeg grandioznog, ničeg velikog, ničeg vrednog pamćenja nema u predelima kroz koje prolazimo… najpre oronula, blatnjava beogradska predgrađa, pa ružna, mrtva zemlja oko njih, gomila smeća razbacanog svuda unaokolo, pa plodna ravnica Vojvodine koja je crna i sumorna u ovim zimskim danima, prolazimo kroz Novi Sad i Suboticu, sve mi je to predobro poznato, sati se nižu, zevam, popodne je lenjo kakvo ume da bude samo ovde, i moja pažnja se budi tek na granici s Mađarskom, na kapiji jednog sveta u kom nikad do tad nisam bio i koji je očito živeo svoje poslednje dane…

I gle čuda: s druge strane kondukteri, carinici i policajci su ljubazni i tihi, ispred stanice grupa ruskih vojnika u plavim pantalonama, iznošenim čizmama, zelenim jaknama s krznenim kragnama i visoko zabačenim kapama-ušankama, dobacuje se kamenom, na licima im je ispisana beskrajna dosada, došlo je vreme da se krene kući posle dugog službovanja u inostranstvu, mi onda nastavljamo, ostavljamo ih, idemo dalje, spuštam knjigu i gledam kroz prozor, putevi su ovde prazni, daleko prazniji nego kod kuće, i tek s vremena na vreme njima sporo, brekćući, proklacka poneki trabant ili vartburg, ali veče je tiho, voz blago klizi prostranom ravnicom, s obe strane u jednakim razmacima nailazimo na mirna sela, a prizor uredno poređanih bicikala ispred ušoranih seoskih kuća čini mi se potresnim, tu, u Mađarskoj, gde je smiraj dana predivan, a oblaci ljubičasti na užarenom nebu koje je donekle zgaslo tek pri samom dnu svoda, onda noć i još jedna granica, pa mrkli mrak u Čehoslovačkoj gde su kondukteri, carinici i policajci znatno razmetljiviji i glasniji, gde nam se obraćaju osorno na jeziku koji ne razumemo dok nam dele nekakve papire, potom užurbano popisujemo sve stvari koje sa sobom imamo (uključujući i gaće i čarape) kako bismo ih opravdali kasnije, na izlazu iz zemlje, nastavak našeg puta zavisi od brzine kojom ćemo obaviti taj zadatak, i tek onda krećemo dalje… bum-čika-bum… taj zvuk me raduje, on je jedino što mi je poznato u ovoj noći koja je sve mračnija, kako noć uopšte može da bude toliko mračna, ovo je Istočna Evropa, mrmljam i gledam kroz prozor u tamni kamen pokraj pruge, to je sve što moje oko vidi, tamni kamen pored pruge, sve je hladnije, prozori mrznu, ulazimo u grad, prolazimo njegovim avetinjskim rubovima, sve je oko nas pusto i mrtvo, go beton i bezbojna novogradnja, Bratislava tone u crnom mraku, neprobojnom, mastiljavom, neosvetljena je, go beton i gola zemlja, i nigde nikog, nigde ničeg, čak ni jednog jedinog automobila, ničeg, onda red musavih svetala na nekakvom vijaduktu, tuga zbog tih svetala u tami kupea, na ležaju, obraz na musavom jastuku, onda planine i beskrajni snežni nanosi, voz hukće i cvili, odjednom zastaje, naglo, uz škripu, potom satima stojimo, zavejani, usred ničega, nakon nekog vremena svi izlazimo iz kupea u hodnik, u hodniku je ipak toplije, u hodniku su ljudi, tamo su i dve lepe Slovakinje iz susednog kupea, cupkaju i mrznu u svojim iskrzanim, jeftinim jaknama, delimo kekse i jabuke, ruke su im crvene od hladnoće, oči im se cakle pod škiljavim osvetljenjem dok se smejulje nad keksom koji im dajem (Čiča Gliša — čudo od slatkiša!) i koliko toga erotskog ima u toj trenutnoj i kratkotrajnoj bliskosti u polutami bednog voza Jugoslovenske železnice zaglavljenog u snegu negde u Čehoslovačkoj, i koliko toga erotskog u njihovim crvenim rukama, u stidljivim, kratkim rečenicama koje razmenjujemo i kojima se grejemo u ovom mraku i hladnoći, dok čekamo da se teška mašina pokrene i da ponovo začujemo ono poznato: bum-čika-bum-čika-bum-čika-bum…


Mike Oldfield

…bezbojno sunce nevoljno sviće negde daleko od nas, na ravnom, pustom horizontu: voz se zaustavio na granici Čehoslovačke sa DDR. Iz sna me bolno budi čizma graničnog policajca kojom me je ovaj udario po prevoju tabana i nadmeno se odgegao dalje pre nego što sam stigao da podignem pogled prema njemu. Izuzev toga, sve drugo s tog graničnog prelaza bledi u mom sećanju — ne pamtim carinike, overu pasoša, smenu konduktera, još jedan rutinski pregled karata, baš ništa, kao da je ta usamljena, nezainteresovana čizma jedino što me je na tom mestu sačekalo i poželelo mi mrzovoljnu dobrodošlicu. Mnogo vremena prolazi pre no što voz ponovo zaškripi i pokrene se. Ja zevam i drhtim i srčem mlaku kafu koju sam u termosu dovukao čak iz Beograda. I nisam u stanju da se setim kad smo se konačno iskobeljali iz snežnih nanosa u slovačkim planinama, ni kad smo nastavili putovanje dalje kroz Češku, kad smo prošli kroz Brno i Prag i stigli čak ovamo, ne znam da kažem ni šta je bilo s dve lepe Slovakinje iz hodnika, svakako su izašle negde na putu dovde, možda u Pragu, biće da je tako, biće da sam sve to prespavao, i to neudobno, lepljiv sam i nažuljan i izmrcvaren, više mi nije ni do čega, najradije bih se teleportovao do svog konačnog odredišta, pravac Berlin, kad bi tako nešto samo bilo moguće. Želudac me peče, ide mi se u wc, ispijam kafu, ali više ni ona (ustajala kakva jeste nakon tolikih sati mućkanja u termosu) ne može da mi pomogne da se iskobeljam iz tog muklog osećanja bede i umora i kosmičke tuge — iritira me to konstantno bum-čika-bum-čika-bum-čika-bum, taj monotoni railroad blues koji sad označava nešto sasvim drugo nego na početku ovog putovanja koje se odužilo preko svake mere, ritmično, mučno kretanje koje kao da nikad neće prestati, i samo sam još u stanju da neprijateljski žmirkam kroz musavi prozor prema neprivlačnim predelima kojima tromo prolazimo.

Voz ponovo zastaje na železničkoj stanici u Drezdenu i u moj kupe uleće grupa mladih, veselih ljudi u tipičnim istočnoevropskim uniseks uniformama s kraja osamdesetih godina dvadesetog veka. Momci: marbl džins, frotirske čarape, razgažene brodarice; devojke: marbl džins i jeftine plitke čizmice od skaja; momci: loše, iskrzane frizure sa šiškama i repovima, retki žuti brkovi i loši tenovi; devojke: loše, iskrzane frizure sa šiškama i repovima, retki žuti brkovi i loši tenovi (samo dodatno podstaknuti nanosima nekvalitetne šminke na obrazima i usnama); istovetne tanke sintetičke vindjakne s kapuljačama obrubljenim jambolijom; asortiman različitih kapa. Sedmoro ih je, ne, osmoro, pet momaka (četiri Nemca i jedan nadasve ćutljivi Vijetnamac, drezdenski student) i tri devojke. Previše ih je i prelivaju se iz kupea u hodnik, neprestano ulaze, izlaze, preskaču jedni druge, devojke sedaju u krila svojih mladića, glasni su i uzbuđeni i unose mnogo dobre energije u ovo putovanje koje je već pretilo da će me smrviti svojom neposustajućom monotonijom. Neobične stvari se događaju u poslednje vreme i sve im se čini kao Diznilend. Život je na kraju krajeva — oni to mogu da posvedoče — lep, promene su na delu, istorija uživo, zid je probijen po prvi put nakon skoro tri pune decenije i oni, evo, putuju u Berlin, na Zapad, da vide sav taj sjaj o kojem su do tad mogli samo da maštaju. Po prvi put, zaista, i sam osećam istovetno uzbuđenje zbog svih tih promena koje su na delu. Dolazim iz sveta čvrsto rešenog da im izmakne, ali radujem se zbog svojih novih saputnika.

Najotvoreniji i najraspričaniji u čitavoj gomili zove se Majk. Sitan je i plav, oštrog, svetlog, pronicljivog pogleda i osmeha koji neprestano titra na usnama. Kako ga nisam razumeo kad mi se predstavio, molim ga da mi ponovi svoje ime.

“Mike,” kaže strpljivo uz onaj karakterističan pokret rukama, kao da solira na električnoj gitari.

“Oldfield,” dodaje. I namigne mi s razumevanjem.

Znalački mu se nasmešim u odgovor i trudim se da ne pocrvenim. “I am Vladimir,” uzvraćam, predstavljajući se.

Majk se na to veselo smeje. “Like Lenin,” predlaže.

“Like Lenin” prihvatam.

Za razliku od ostalih iz grupe koji su uglavnom nezainteresovani za mene i usredsređeni jedni na druge, Majk pomalo natuca engleski i stalo mu je da sa mnom tokom čitavog putovanja do Berlina razmenjuje usputne, putničke informacije. Razgovaramo na pojednostavljenom, istočnoevropskom pidgin-engleskom. Zanima ga odakle sam i kad mu kažem da sam iz Jugoslavije i da iz Beograda putujem za Berlin, on samo ozbiljno zatrepće. Čini mi se, iz nekog razloga, impresioniran time. Razgleda me kao neobičan eksponat na kakav do tada nije imao prilike da naleti. Pita me razne stvari, između ostalog i kako se zove jugoslovenski novac.

“It’s called dinar,” uzvraćam i iz novčanika izvlačim prvu novčanicu koja mi je dopala šaka.

Jugoslovenska ekonomija je te 1989. godine bila već sasvim smrvljena i mi smo prolazili kroz period intenzivne hiperinflacije (koju ćemo naknadno potisnuti u zakutke kolektivne memorije samo zato što će za njom, 1993. godine, na prostoru krnje Jugoslavije uslediti jedna još neverovatnija koja će nadmašiti čak i čuvenu nemačku hiperinflaciju iz tridesetih godina dvadesetog veka). Ali, već tada, pre prve od mnogih denominacija, naše novčanice nosile su sumnjivo mnogo nula.

Pružam Majku, tako, novčanicu od, na primer, 500.000 dinara koja verovatno ne vredi ni jednu tadašnju nemačku marku, pa čak ni onu istočnu, pretpostavljam. Ovog puta, čini se da će se Majk rasprsnuti od silne impresioniranosti. “You can take it,” kažem mu, ali on to uporno odbija, čak se i donekle mršti — uveren je da se količina nula na novčanici nalazi u razumnom odnosu s njenom realnom vrednošću i ne može ni da shvati ni da prihvati to što očito smatra mojom neobjašnjivom ekstravagancijom. Ah ko bi mu sve to sad objašnjavao? “No, just take it, take it,” insistiram i on bogobojažljivo presavija novčanicu i smešta je u gornji džep svoje vindjakne.

Ne znam koliko traje naše putovanje od Drezdena do Berlina, nešto više od dva sata pretpostavljam. Povremeno, kad god razgovor koji Majk i ja vodimo zamre, koristim priliku da bacim pogled kroz prozor. I prizor uporno ostaje nepromenljiv. S druge strane do u nedogled se pruža tvrda, hladna zemlja iznad koje se valja teška masa severnih oblaka, u daljini povremeno promakne po koji sumorni gradić ili apokaliptično postrojenje nalik na ogromnu zastrašujuću instalaciju koja ne proizvodi ništa, koja je sama sebi svrha, dok se pored pruge nižu kontrolni punktovi, napuštene barake, skretničarske kućice, zagledam se u bedne musave zavese, u trule i razglavljene drvene roletne na njihovim prozorima čija je drvenarija izjedena od starosti, pa ponovo vraćam pogled prema Majku i njegovim prijateljima koji, potpuno nezainteresovani za tu suštu depresivnost predela kojima prolazimo, valjda sasvim naviknuti na nju, ćaskaju i smeju se neumorno, neprestano. Razgovor se, prirodno, vodi na nemačkom, ja pažljivo osluškujem jureći poneku reč koja bi mogla da mi se učini poznatom, Majk se povremeno okreće prema meni i objašnjava mi o čemu se radi na svom srčanom premda limitiranom engleskom, a ja samo klimam glavom i smešim se, smeše se i oni, vadim kekse na kojima se čokoladni preliv već sasvim istopio i poslužujem ih, obuzima me osećaj neobične topline i ljubavi prema njima, kao i prošle noći prema Slovakinjama iz vagona, raspoloženi smo i usredsređeni jedni na druge, tu, u kupeu, mi, slučajno okupljena gomila mladih ljudi iz Hanoja, Drezdena, Beograda, i to toliko da smo jedva primetili da već ulazimo u Berlin, i da su trgovi i ulice velikog grada svuda oko nas…


Istočni Berlin krajem novembra 1989

Istočni Berlin, krajem novembra 1989: nizovi oronulih zgrada koje liče na masovne grobnice, ulazi što zjape kao usta mrtvaca, mrtvi prozori koji ječe zastrašujućom, crnom prazninom ili su nemilosrdno zazidani i tako ućutkani, ulice su razrovane, rupe posvuda, vazduh je čađav i mračan, miriše na jeftini ugalj, neko je negde rekao da je upravo to onaj pravi miris totalitarizma posvuda, nigde radnji, nigde restorana, kafića, sve je posrnulo, Istočni Berlin deluje kao da su ga prekjuče bombardovali saveznici, u gradu iz kog dolazim sve je tanko do prozračnosti i nestabilno, sve stoji ukrivo, tamo je oduvek nedostajalo supstance i kvaliteta, ovde je nešto sasvim drugačije na delu: ovde su se nekad solidne i logične urbane strukture naizgled nepopravljivo urušile u sebe i slika je utoliko tužnija, tamo odakle dolazim nikad ničeg nije ni bilo, nema čovek gotovo ni za čim da žali, ovde je bolja stvarnost nekad davno postojala, to je evidentno, ali nema je više, odstranjena je i zabranjena, ukinuta i poništena, stresam se i teško dišem zbog knedle koja mi se zaglavila u grlu, velike stvari se ovde svakako događaju, podsećam se lica mojih saputnika koja su nasmejana i puna optimizma, ali ništa se od toga ovde još uvek ne primećuje i ja ne mogu da odolim užasavajućem utisku: Istočni Berlin krajem novembra 1989. odiše smrću.

Voz oprezno staje na stanici Berlin-Lihtenberg, hukće i dahće kao premorena životinja, nikakve katarze nema na koncu tog dugog železničkog bluza, izvođač je jednostavno premoren i tup, ja spremno ustajem i protežem se pa spuštam stvari iz prtljažnika, oblačim jaknu i obmotavam šal oko vrata, guram se potom u hodniku vagona s mnogim putnicima pre nego što napokon istupim na hladan gradski vazduh po prvi put nakon toliko dugih sati, dišem duboko i gledam oko sebe zainteresovano, ali ne zadugo, treba nastaviti dalje: moje putovanje još uvek nije gotovo.

Opraštam se sa mojim saputnicima, Majk mi u ime svih ostalih objašnjava da oni najpre idu da pokupe nekog u Istočnom Berlinu, pa će tek onda, u punom sastavu, na drugu stranu, u provod i razgledanje, daje mi potom detaljne instrukcije kako da pređem na S-Ban i stignem do granice, stanice Fridrihštrase, a onda se pozdravljamo uz sve srdačnosti, kao članovi međunarodnih delegacija na kraju višednevnog seminara, rastaju se Drezden, Hanoj i Beograd, svi smo naglašeno ljubazni dok se rukujemo unakrst, čak se i dotad krajnje ćutljivi, pospani Vijetnamac donekle razbudio i oraspoložio, polazim i smešim se u sebi, neverovatna su ta privremena poznanstva iz voza, ali ne osvrćem se ni za trenutak, treba, kažem, nastaviti jer još uvek nisam stigao tamo gde sam (pre čitave večnosti) pošao: kod Martina, u Zapadni Berlin, stanica Rathaus Šteglic.

Nešto kasnije dok, ponovo sam i pretovaren prtljagom, klizim S-Banom kroz Istočni Berlin, sve oko mene kao da pulsira u ravnomernom, utilitarnom ritmu gradske železnice, tako različitom od melanholičnog zvuka međunarodnog voza u pokretu. Dok prolazimo iznad grada, gledam u krovove da ne bih gledao u premorena lica putnika, jedna beba neutešno plače pod vunenom kapicom kućne izrade na sedištu prekoputa mog, ali njena majka se na to uopšte ne obazire, njene okrugle svetle oči su zgasle, ni drugi putnici ne reaguju, izgleda da to samo mene uznemirava, zato gledam kroz prozor, voz lebdi nad berlinskim ulicama, stanice se nižu jedna za drugom, njihova imena su neobična, bogata književnim nabojem i mogućnostima, osećam to dok ih valjam po ustima: “Ostkrojc”, “Varšauer štrase”, “Hauptban-hof”, “Marks und Engels Plac”, sričem i trnem dok me ritam i melodija tih toponima obuzimaju, sad već osećam jasnu lepotu u svemu ovome, Berlin je na ovoj svojoj strani možda posrnuo, ali ipak je to — Berlin. Onda se ulice šire u bespregledan trg oivičen bezličnim pravougaonim zgradama, moja pažnja sad već vrišti i vibrira — to je Aleksandar-plac dole ispod mene.


Morloci

Na stanici Fridrihštrase neverovatan buljuk različitih Istočnjaka sliva se niz veliko stepenište ka ulazu u stanicu S-Bana (ovog puta zapadnog) koja predstavlja granični prelaz, a ujedno i nešto više od toga, prelaz iz jednog sveta u drugi. Dok se spuštam tim stepeništem, skeniram gomilu, pogledom prelećem preko svih tih napetih, oronulih, nelepih lica, preko slepljenih šiški, loših zuba, dotrajalih torbi i vreća prebačenih nemarno preko ramena, preko grubih ruku koje stežu pasoše ili se tek povremeno zavlače u džepove da opipaju novčanice, te s mukom zarađene i na crno otkupljene svetlucave nemačke marke kojima planiraju da kupe deo zapadnog blagostanja i ponesu ga sa sobom kući, na Istok, dok mogu, kao suvenir, kao da u stvari ne veruju da će ova iznenadna sreća potrajati, kao da ipak ne dovode u pitanje snagu Zida, njegovu sposobnost da preživi trenutnu krizu i ponovo se učvrsti, jači, viši, nepremostiviji nego ikad pre…

Pošao sam na ovo putovanje arogantan, ne toliko kao nosilac jugoslovenskog pasoša koliko kao svojevrsni samoproklamovani građanin sveta, a sad osećam koliko zapravo snažno pripadam ovoj gomili u kojoj sam se zatekao, gomili u kojoj se niko ne čini zainteresovan ni za koga drugog premda svi stremimo istom cilju, osećam to sebično bratstvo koje nas neraskidivo veže dok, ovako zbijeni u nepreglednim stotinama čekamo da pređemo granicu koja nas deli od jedne daleko prihvatljivije, bolje realnosti. I onda mi sine: morloci smo, ništa drugo. Da bismo iz jednog sveta prešli u drugi, da bismo se našli na drugoj strani, mi — bića mraka koja halapljivo hrle prema svetlosti što se iznenada ukazala — moramo da prođemo kroz limbo, svesni smo toga, ali svejedno nepokolebljivo stremimo unapred iako napredujemo sporo, korak po korak, tiskamo se kroz levak pasoške kontrole, gužva je takva da ne može da se diše, vazduh je smrdljiv i ustajao, već sasvim izmrcvaren od tog stiskanja u ogromnoj gomili stižem nekako pred limeni kiosk, s druge strane musavog stakla nalazi se lice mladog istočno-nemačkog Grenzpolizist-a, guram pasoš u njegovu ruku, on zuri pravo u moje oči, ja u iskrzani okovratnik njegove sive uniforme, zamrznuti smo u tom uzajamnom odmeravanju/izbegavanju pogleda čitav jedan trenutak, a onda njegova ruka vraća pasoš u moju, želim da mu se zahvalim, ali nešto me naglo povlači unapred, osećam hladnoću po leđima kao da me nekakav vazdušni kovitlac zahvata, krećem se mimo sopstvene volje i – evo me.

Napokon.

Evo me.

Na drugoj strani.


Melodija mog Berlina

Zastanimo sada samo za trenutak, dok duga žuta zmija S-Bana sporo prolazi napuštenim, avetinjskim Geisterbahnhofe na krajnjoj etapi ovog dugog putovanja, da oslušnemo — ako i ni po čemu neobičnu, ako i samo jednu od mnogih — melodiju mog Berlina.

Ne znam odakle bih počeo, a ne znam ni da li je sve to uopšte bitno, malo me je sramota od ove pompezne namere, pa ću stoga, pre nego što stignem da posumnjam u nju (čemu to?) i predomislim se (zašto bih?), samo nabacati sve što mi prvo padne na pamet, čisto automatski.

Evo dakle svih tih iscepkanih, nesređenih crtica, izrecitovanih ovde u dahu i ubrzanom ritmu XX veka:

— Spartakus Bund

— portret Karla Libknehta i izobličeno lice ubijene Roze Luksemburg

— Berlin Dada: Huelsenbek i Hausman i Gros i Bader i Hartfild i Diks a i Hana Heh, svakako

— onda Bauhaus: Gropijus i Kandinski i Kle i Moholji-Nađ

…dalje…

— neke stvari koje ni ne postoje, recimo onaj neboder na Fridrihštrase Miesa van der Roea

— pa ekspresionistički Berlin: Deblin! Deblin! Deblin!

— Berlin sav sveden na gužvu i dinamiku Aleksandar-placa

— pa Brehtov Berlin i Berlin Kurta Vejla: mršavi radnici i debeli bankari i promućurni kapitalisti s visokim cilindrima na glavama i prevaranti s kapama natučenim na čela i čačkalicama među zubima i one devojčure koje govore tako sočno

…dalje…

— Išervudov raspadujući Berlin tridesetih i zanosni osmeh Seli Bouls, polusvet po Šenbergu i unaokolo, svi ti silni pederi i kurve i žigoloi i barske plesačice

— berlinska predratna trulež i sjaj i svi berlinski predratni radikalizmi

— pa hrabrost — ma koliko jalova — ostarele Klare Cetkin pred Nacistima u Rajhstagu

— i perverzni san nacista o jednom posve novom gradu, o veličanstvenoj Germaniji, i sve što je od tog bolesnog sna ostalo: jedan stadion, jedan aerodrom i Šperove bandere

…dalje…

— Berlin u ruševinama: podeljeni grad, američke i britanske i francuske i ruske trupe posvuda

— blokada blokada

— zid

Wirtschaftwunder na jednoj i Plattenbauten na drugoj strani

…dalje…

— i tužno višedecenijsko životarenje Istočnog Berlina

— i kreativno i libertinsko ludovanje Zapadnog

— svi berlinski posleratni radikalizmi

…dalje…

— slobodna zona za pacifiste

— grad građana

— grad u kom zidovi govore

— grad u kom policija ipak puca na demonstrante …dalje…

— šezdesetosma: levičari i anarhisti i hipici

— levi terorizam: Nemačka ujesen, Margaret fon Trota i Rajner Verner Fasbinder

…dalje…

— opet Šenberg, gej kultura i gej film, Rosa fon Praunhajm, Lotar Lambert i ponovo Fasbinder

— berlinski transseksualci: Romi Hag, Šarlota fon Malsdorf, privremeno prisustvo Vejna/Džejn Kaunti

— Dejvid Bouvi i Igi Pop, “Heroes” i “Lust for Life”

…dalje…

— Seks Pistolsi,“Holidays in the Sun”

— berlinski pankeri, berlinski skvoteri, berlinski džankiji

— Krojcberg: Italijani, Španci, Turci i Jugosloveni

Gastarbaiters

— “Mi, deca sa kolodvora ZOO”

…dalje…

— berlinski grafiti: slobodno preplitanje ulične umetnosti i ideološke kritike

— berlinski urbani nered i neprestana pulsirajuća fluktuacija

— taj večiti berlinski radikalizam bez kog se izgleda ne može

— i nadasve — zid zid zid…

Eto. To je to. Moj Berlin…

Ich bin auch ein Berliner! — dovikujem gradu iznad sebe dok milim pod njim u utrobi duge žute zmije — Ich bin auch ein Berliner!

 
Literarische Tandem, Brandenburger Tor Stiftung, Berlin, mart 2006.

Iz zbornika radova Zid je mrtav, živeli zidovi! – Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, izdanje Biblioteke XX vek, urednik Ivan Čolović.

Peščanik.net, 24.10.2009.