Otvarajući aktualnu predizbornu kampanju pred neutvrđenim brojem svojih pristalica (neki medijski izvještaji govore o dvije, a neki o čak tri i po hiljade), Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu i trenutni predsjedavajući bosanskohercegovačkog Predsjedništva, govorio je ovako: “Rekli su mi da sam zaljubljen u Bosnu i Hercegovinu. Jesam, priznajem. Svoju zemlju treba voljeti i mi ćemo sarađivati sa onima koji vole svoju zemlju, a s onima koji ne vole BiH nećemo sarađivati.“
Kad bi neko, iz tendenciozno zlobnih razloga, želio Harisu Silajdžiću u usta staviti iskaz koji će njegovu politiku ilustrovati u svoj njezinoj pogubnosti, teško da bi to napravio bolje od Silajdžića samog. Poput bubuljičavog pubertetlije, on na (političkom) pazaru nudi – svoju zaljubljenost?! Zatim u hipu, od pubertetlije postaje strogi roditelj koji određuje šta treba, a šta ne treba. Naposljetku, on poantira s čistom laži; naime, ako (ponovo) uđe u Predsjedništvo, Silajdžić će morati sarađivati ili sa Nebojšom Radmanovićem ili sa Mladenom Ivanićem, a koliko god se politike njih dvojice i njihovih partija razlikovale, jedno im je zajedničko: nedostatak ljubavi prema BiH, u najmanju ruku onakve ljubavi kakvu Silajdžić propisuje. Odbijanjem saradnje u Predsjedništvu, nastaje blokada centralnih vlasti, a upravo mogućnost takve blokade je nešto s čim Silajdžić već godinama plaši svoje biračko tijelo. I svojevremeno odbijanje takozvanog “aprilskog paketa“, Silajdžić je, između ostalog, opravdavao sprečavanjem eventualne blokade centralnih vlasti od strane kadrova iz Republike Srpske koja bi nakon ustavnih reformi tobože bila lakša, a sada on sam indirektno svojim pristašama obećava blokadu zavjetovanjem da “s onima koji ne vole BiH neće sarađivati“.
Nije ovo prvi put da Silajdžić u predizbornoj kampanji kao adut poteže ljubav. Kad je priče četiri godine, čitav izborni nastup bazirao na sloganu “100 posto BiH“, osim plakata i sličnih parafernalija, plasirao je i pjesmu “100 posto ljubav“, u izvođenju Halida Bešlića i Mladena Vojičića Tife i uz prateći video-spot u kojem planinski bosanski pejzaž ima mnogo važniju ulogu od djevojke u njemu (da ne kažem, žene s krajolikom). Adresat dirljivog refrena (100 posto ljubav/ Volim svaki milimetar tvoga tijela/ Sto posto ljubav/ Rođena si da bi bila moja cijela) ne biva, dakle, žena, nego zemlja, Bosna, u koju je Silajdžić, po vlastitom priznanju, (nesretno?) zaljubljen. A najindikativniji (i najiskreniji) stih ove estradno-lirske ispovijesti jest: 100 posto tuga/ Kad te s nekim dijelim.
Ipak, koliko god Silajdžićeva manipulacija “zaljubljenošću u Bosnu“ bila u službi kampanjske laži, kad je riječ o nužnosti postizbornih kombinacija sa onima “koji ne vole BiH“, ona je još problematičnija u kontekstu sarajevsko-bošnjačke političke scene, odnosno u borbi za glasove koju unutar istog biračkog tijela Silajdžić i njegova Stranka za BiH vode sa SDA-om Sulejmana Tihića i SDP-om Zlatka Lagumdžije. U tom kontekstu, naime, Silajdžić uoči izbora kao ključno njihovo pitanje nameće društveni antagonizam između onih koji Bosnu i Hercegovinu, kao, vole i onih koji ju, kao, ne vole. Prije više od deset godina, za živa Tuđmana, Boris Buden je analizirajući političko-marketinšku kampanju u kojoj su građani Hrvatske putem džambo-plakata isljeđivani pitanjem Voliš Hrvatsku?, pisao o opasnosti “totalizacije različitih društvenih napetosti i antagonizama u jedan jedini“. Pred kraj svoje analize Buden je postavio pitanja, koje su na savšeno primjenjiva i na ovo Silajdžićevo poantiranje ljubavnog odnosa, odnosno otvoreno intimiziranje jednog javnog društveno objektivnog problema: “Tko ima tu moć da ucjenjujući ljubavlju, određuje pripadnost odnosno nepripadnost jednoj ljudskoj zajednici.? Tko je taj svemoćni arbitar, taj neupitni autoritet koji se, očigledno, veoma lako poigrava sudbinama ljudi, ali i cijelih zajednica?“
Pristajenjem na Silajdžićevu ideološko-emotivnu ucjenu, Tihić i Lagumdžija bi unaprijed prihvatili poraz. Jedini pretendent koji se po besramnosti ljubavne argumentacije eventualno može nositi sa Silajdžićem jest Fahrudin Radončić. Ne postoji kraći i direktniji put ka disoluciji svake mogućnosti postojanja Bosne i Hercegovine od antagonizaranja po svaku cijenu, a na liniji: mi volimo Bosnu – vi je ne volite. To je uostalom i podtekst većine političkih izleta reisa Cerića, čije su preferencije, kad se radi o takmacima za fotelju bošnjačkog člana Predsjedništva, čini se podijeljene između Silajdžića kojem je, ne tako davno, ničim izazvan, poručivao da piše novi bosanskohercegovački ustav i Radončića u kojem je prepoznao dugo očekivano (mesijansko?) novo lice. Jer Silajdžića i Radončića eventualno razdvaja jedino navodni personalni animozitet. Kad je riječ o viziji Bosne i Hercegovine kao države, ona je identična: nacionalna država (političkih) Bošnjaka u kojoj Islamska zajednica ima ulogu u najmanju ruku jednako snažnu kao SPC u Srbiji, odnosno (katolička) Crkva-u-Hrvata u Hrvatskoj. I njih dvojica se zapravo bore za poziciju kormilara ka viziji takve (bolje?) budućnosti.
Postavljajući samog sebe u poziciju svemoćnog abitra i neupitnog autoriteta koji dariva ili ne dariva potvrdu o ljubavi prema Bosni i Hercegovini, Silajdžić predizbornu kampanju želi započeti kao šahista s bijelim figurama. Milorad Dodik je već preuzeo crne i njih se dvojica sveudilj nadaju reprizi onog remija (za obojicu ravnog pobjedi) od prije četiri godine. Kao dva politička monomanijaka čije fiksne ideje, u skladu sa čuvenom Orwellovom dijagnozom ostaju imune na “sve manevre realnih političkih snaga“, Silajdžić i Dodik nastavljaju jahati na politikama 100 posto BiH odnosno Republika Srpska über alles, računajući, kao po uslovnom refleksu, da su im jedanput već donijele apsolutnu pobjedu. (S tim što je Dodikova pozicija bolja, jer on i u Radončiću može imati Harisa-mjesto-Harisa.)
Odbijanjem silajdžićevske ljubavno-političke ucjene odbija se “totalizacija različitih društvenih napetosti i antagonizama u jedan jedini“, a isto vrijedi i obratno. Monomanijska opsesija “slučajem Ganić“ najprije u ključu pravedničkog lamenta, a zatim u registru jeftinog trijumfalizama simptom je takve totalizacije. Svaki politički konflikt koji se odmiče od volim / ne volim dihotomije ne odgovara Silajdžiću (a ni Radončiću) te, naoko paradoksalno, skorašnja razmjena retoričke vatre na frontu SDA-SDP koristi i jednima i drugima, sve dok među liderima postoji svijest da sukob ne smije doći do tačke poslije koje bi postizborna koalicija bila nemoguća.
Silajdžićeva ponovna pobjeda za Bosnu i Hercegovinu mogla bi biti pogubna, njegov pak poraz prijao bi i njemu privatno. Mogao bi se posvetiti svojoj ljubavi, čijem bi objektu vidno laknulo.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 11.09.2010.
